Prije nego što sam započela razgovor, još sam jednom pogledala Pavla, koji je posljednjih dana stalno bio namrgođen.
– Ne ide ti u posljednje vrijeme? Možda bismo zajedno trebali riješiti te probleme? – obratila sam mu se i čekala da mi objasni što se događa.
Pavle je bio moj zaručnik, a u posljednje je vrijeme stalno bio zamišljen. Kao ulje na vatru došla je spoznaja da ću prvi vikend u osam godina naše veze provesti bez njega. Nije mu bilo drago što ću na nekoliko dana otputovati na rođendansko slavlje svoga budućeg zeta, u njegovu obiteljsku vikendicu. Sandro i moja kći Martina željeli su obznaniti točan datum svojega vjenčanja, pa su pozvali užu obitelj. Takav bi događaj trebao biti radostan, no Pavle je ipak bio uznemiren, vjerojatno stoga što i on nije bio pozvan.
Gledala sam ga prilično iznenađena, jer u našim godinama ne bi smjelo biti mjesta osjetljivosti, ljutnji zbog takvih stvari. Međutim, daljnji tijek našeg razgovora pokazao mi je da sam u krivu, da nije moj odlazak na selo bez njega pravi razlog nezadovoljstvu i uznemirenosti.
– Zaista me zbunjuješ svojim ponašanjem. Objasni mi već jednom što se događa – bila sam nestrpljiva.
– U redu. Prihvatio sam ponudu za posao o kojemu dugo maštam. Trebao bih na nekoliko godina u inozemstvo – započeo je.
– Pa to je sjajno! – čestitala sam mu od srca.
– Problem je u tome što sam sanjao o Njemačkoj, a šalju me u Japan.
Uistinu predaleko, pomislila sam, ali nisam to izrekla naglas.
– Možeš li odbiti? Želiš li to uopće? – pitala sam oprezno.
– Radije bih da se vjenčamo i zajedno otputujemo u Japan. Što kažeš? Bi li išla sa mnom? – pitao je i pogledao me pun iščekivanja.
Iznenađena, širom sam otvorila oči. Iako sam željela brak i naš zajednički život, nisam očekivala da će započeti u Japanu. To je zemlja o kojoj ništa nisam znala, nisam poznavala njezine običaje te nisam tako brzo mogla reći bih li tamo mogla živjeti ili ne bih.
– Ti zaista znaš život učiniti uzbudljivim – bilo je jedino što sam mogla odgovoriti.
– Samo te želim učiniti sretnom – zagrlio me i nježno poljubio.
– Pa sretna sam i ovako: imam divnu kćer, nas smo dvoje u skladnoj vezi. Put u Japan moj bi život okrenuo naopačke. Nisam sigurna bih se snašla u tolikim promjenama.
– Budi realna. Tvoja kći uskoro će se udati te ćeš ostati sama. Zapravo, nas ćemo dvoje ostati sami, a onda je svejedno živimo li ovdje ili u Japanu – nagovarao me.
Uspio me sasvim zbuniti. Pogledala sam ga i u očima pročitala da od mene očekuje da odem s njim. Nisam mogla tako važnu odluku donijeti tek tako. Ona ipak podrazumijeva da se preselim na drugi kraj svijeta.
– Molim te, daj mi malo vremena da razmislim – rekla sam mu nakon nekoliko minuta šutnje.
Razmišljala sam o tome koliko bi se time promijenio moj život, a nisam bila sigurna jesam li spremna na tako velike promjene. Teško sam podnijela rastavu. Život koji sam tada počela ispočetka, sama sa svojom kćeri Martinom, nije bio onakav kakav sam željela. Od tada je prošlo deset godina, ali meni se čini kao da je bilo jučer.
Martina je bila u u najluđim, tinejdžerskim godinama, kad joj je bilo potrebno mnogo ljubavi i pažnje, a njezin otac obje nas je napustio. Tada sam po cijele dane morala raditi ne bih li nas prehranila, kupila joj sve što imaju i njezine prijateljice, da makar u tom smislu ne osjeti posljedice rastave. Otac joj je nedostajao, a mene je imala samo u večernjim satima, kad sam stizala kući iscrpljena od posla. Ipak, uvijek sam našla strpljenja i ljubavi da saslušam što ju je sve mučilo i da podijelim s njom radosti prve ljubavi. Danas je ona odrasla žena koja se rado sjeća toga razdoblja baš zbog tih naših večernjih razgovora. U dugogodišnjoj je vezi sa Sandrom i čini se da ništa ne stoji na putu njihovoj sreći.
Međutim, grozila sam se i pomisli da bih trebala otputovati na drugi kraj svijeta, jer sam joj i dalje željela biti pri ruci. Iako se uskoro treba udati, uvijek će me trebati. Kako bih je mogla napustiti kada će posebice u prvim danima braka trebati sto savjeta, mislila sam.
Činilo mi se najpametnijim samoj sebi dati malo vremena i u tih nekoliko dana koje ću provesti na selu donijeti odluku. Zaljubila sam se u taj veličanstveni krajolik čim smo stigli: priroda, brežuljci i livade bili su više nego dojmljivi, a vikendica dražesna, sagrađena u planinskom stilu i sva okružena cvijećem.
Kristina, majka moga budućeg zeta, primila me srdačno.
– Sretna sam zbog toga što će se Sandro i Martina uskoro vjenčati. Što mislite o tome da svadbeni pir napravimo baš ovdje? – pitala me.
– Nisam o tome razmišljala, ali čini mi se dobrom idejom – odgovorila sam.
Nisam očekivala da će mi odmah s vrata početi govoriti o piru i organizaciji vjenčanja, to više što nam djeca još nisu rekla točan datum. Vjerojatno je Kristina bila uzbuđenija od mene iako smo obje vjenčavale djecu i obje ih se u tim trenucima prisjećale kao djece koja su nas vukla za suknje. No došao je i dan kad su naša djeca odrasla, a ja sam valjda bila realnija od Kristine te sam njihove planove o zajedničkom životu i odlasku iz roditeljskog doma prihvatila kao neminovni dio života. Nisam poput nje nastojala da to bude što prije, niti sam išla u onu drugu krajnost koju roditelji obično rade, odugovlačila s vjenčanjem ne bi li moje dijete što dulje ostalo sa mnom.
Tijekom ručka obje smo uživale gledajući kako Martina i Sandro izmjenjuju nježne, zaljubljene poglede.
– Ništa još nismo odlučili. Sve će ovisiti o našim poslovnim obvezama. Osim toga, još nismo pronašli ni stan u kojem ćemo živjeti – rekla su nam djeca kad ih je Kristina pitala kamo će na medeni mjesec.
– Morali biste požuriti. Mogli bismo pir organizirati do kraja ljeta, kada je prekrasno vrijeme i sve možemo ugostiti u našem vrtu – Kristina je uistinu bila nestrpljiva.
Djeca su nam otkrila kako su dogovorila vjenčanje posljednje subote u srpnju, ali su rekla i to da ne žele veliki pir, nego samo skromnu večeru nakon toga svečanog čina na koju će pozvati najužu obitelj i kumove. Kako je tek bio svibanj, Kristina nije mogla razumjeti zašto čekaju do srpnja, odnosno zašto se ne vjenčaju što prije, po mogućnosti početkom lipnja. Postavljala im je sto i jedno pitanje, pokušavala utjecati na njih da promijene svoju odluku i ubrzaju vjenčanje. Nikome nije bilo jasno zašto joj je to toliko važno.
Njezino je nagovaranje išlo na živce mojoj Martini, koja je ustala od stola s isprikom da treba nešto uzeti iz auta. Kristinin brat Marko očito je osjetio našu nelagodu, pa je razgovor skrenuo u drugom smjeru.
– Sandro, mi je rekao da Martina radi unikatna djela od keramike i da ima vlastiti izložbeni salon – obratio mi se.
– Da, njezina su djela uistinu posebna, no, na žalost, loše se prodaju. Ljudi dolaze, gledaju sa zanimanjem, ali nemaju novca da ih kupe – odgovorila sam i pozvala sve da zajedno dođu razgledati naš mali salon.
– Rado ću doći, zajedno sa svojim sinovima. Možda nađu nešto što bi lijepo pristajalo u njihove domove – nasmiješio mi se.
Ustali smo od stola i otišli u vrt popiti kavu. Dan je bio sunčan, pravi proljetni, i bila bi šteta provesti ga među četiri zida. Dok smo udobno uvaljeni u vrtnu garnituru čavrljali o našoj djeci i njihovoj budućnosti, odjednom smo čuli galop konja. Ubrzo je do nas dojahala mlada lijepa žena.
– To je Roberta, naša susjeda. Jaše odmalena i svojedobno je postizala zavidne uspjehe na natjecanjima – upoznao nas je Marko pošto je vezala konja uz našu ogradu i prišla k stolu.
Bila je uistinu lijepa. Duga, ravna plava kosa sjala je na suncu, a njezine nebesko plave oči doimale su se nekako tužnima. Preozbiljna je za svoje godine i nekako hladna, bilo je prvo što sam pomislila kad sam je vidjela izbliza.
Roberta, međutim, nije obraćala pozornost ni na koga od nas. Sjela je pokraj Sandra i upitala ga:
– Kako si?
– Odlično čim sam ovdje sa svojom zaručnicom – odgovorio joj je nasmijan i odmah zagrlio Martinu.
– Upravo se dogovaramo o vjenčanju – uključila se Kristina.
– Onda ja idem, ne želim vam smetati. Sandro, ti znaš gdje ćeš me naći kad završite – rekla je znakovito, a u meni se probudio crv sumnje.
Zajahala je svoga konja i brzo se udaljila. Njezino ponašanje bilo je veoma neobično, da ne kažem nepristojno. Tako se ne ponaša djevojka koja je samo susjeda ili prijateljica iz djetinjstva, pomislila sam i zabrinula se. Kako Sandrova obitelj na to uopće nije obraćala pozornost, procijenila sam to postupkom hirovite djevojke i nastavila razgovarati s ostalima.
Nakon kave svi smo otišli u posjet obližnjem dvorcu. Marko nam je cijelo vrijeme pričao o povijesti dvorca, sudbinama koje su prolazili njegovi vlasnici i nakon uistinu dojmljivog poslijepodneva, koje nas je u mašti vratilo u srednji vijek, otišli smo na piće u obližnji restoran.
– Samo se u tom dvorcu i u našoj vikendici osjećam zaista mirnim – priznao mi je Marko kad smo na trenutak ostali nasamo, jer su Kristina i naša djeca otišli razgledati ribnjak u kojem su vlasnici restorana uzgajali pastrve.
Nastavio mi je govoriti kako je nakon smrti svoje supruge dugo vremena bio potresen, da više nije mogao živjeti u njihovu stanu u gradu jer ga je svaka sitnica podsjećala na nju. Tada je odlučio napustiti grad i preseliti se na selo. Kupio je zemljište pokraj njihove obiteljske vikendice i sagradio manju kućicu. Smirivale su ga duge šetnje prirodom, a uređivanje okućnice smanjilo je njegovu bol.
– Previše sjećanja, a svako je bolno. Vrijeme kao da je stalo onog trenutka kad sam je izgubio – rekao je, a oči su mu zasuzile.
U tom sam trenutku pomislila kako smo oboje prošli bolno razdoblje u životu, puno ružnih stvari i suza, i na trenutak sam ga doživjela kao nekoga vrlo bliskog. Počela sam i ja njemu govoriti o svom životu, o bivšem mužu koji me napustio zbog svoje mlade tajnice, o Pavlu i odluci koju trebam donijeti. Ubrzo smo nas dvoje razgovarali poput dvoje starih prijatelja, a ja sam naprosto znala da razumije sve o čemu mu govorim, da dijeli sa mnom svu tugu ovog svijeta.
Te večeri nazvao je i Pavle.
– Kako je na selu? – pitao je trudeći se djelovati veselo.
Znala sam da to nije bio razlog njegova poziva. Htio je čuti što sam odlučila, iako me nije izravno pitao o tome. Nijednom riječju nije spomenuo Japan i zbog toga sam mu bila zahvalna. Očito nije želio požurivati moju odluku, ali bio je previše nestrpljiv da bi čekao moj povratak kući kad bih mu trebala reći što sam odlučila.
Sljedećeg jutra Sandro nije doručkovao sa svima nama i to mi je bilo neobično. Moja Martina kao da je naslutila o čemu razmišljam te ga je odmah opravdala.
– Morao je odvesti auto mehaničaru – rekla je mirno kao da je to sasvim normalna stvar.
Nitko od nas nije to htio komentirati jer u tome nije vidio ništa neobično. Nitko osim mene. Svi su se pravili kao da je sve u redu, ali ja sam bila nemirna. Kakav mehaničar, i to vikendom? Još jučer s autom je sve bilo u redu, sumnjala sam da joj Sandro nije govorio istinu i to me zabrinjavalo. Laže joj već na početku, pitala sam se puna sumnji.
Marko mi je predložio da odemo u šetnju te sam poziv rado prihvatila.
– Ovuda sam šetao sa svojom ženom. Držali smo do obiteljskih okupljanja i gotovo svaki vikend dolazili na selo. Nas dvoje voljeli smo ukrasti malo vremena samo za sebe i zagrljeni šetati ovim livadama – govorio je tužnim glasom.
Dugo smo hodali i nismo ni primijetili da smo ponovno došli do onog dvorca. Neugodno sam se iznenadila kad sam pred njim ugledala dva svezana konja. Odmah sam prepoznala jednoga, onoga na kojemu je jučer dojahala Roberta. Bila sam sigurna da drugi pripada Sandru te sam zbog toga osjećala nelagodu. Osjećala sam da se između njih dvoje nešto događa, a nisam znala što. Zabrinjavalo me kako će to Martina prihvatiti, bojala sam se da joj Sandro svojim lažima ne slomi srce.
– Oboje vole jahati? – pitala sam praveći se da ništa ne naslućujem, kao da mi je u redu to što Sandro jutro provodi s Robertom umjesto da je s Martinom.
– Da, još od djetinjstva.
Njegov je odgovor još više produbio moje sumnje. Uopće mi se nije svidjelo to što moj budući zet jaše s prijateljicom iz djetinjstva, a moja kći misli da je kod automehaničara.
Kad smo se vratili, zamolila sam Martinu da izađe sa mnom na dvorište.
– Znaš li da je Sandro jutros otišao na jahanje? upitala sam je.
– Ne znam. Rekao je da ide k mehaničaru jer s autom nešto nije u redu – raširila je oči od iznenađenja, ne znajući o čemu joj govorim.
– Dakle, ja ti moram reći. Nije bio kod mehaničara, nego je jahao s Robertom i mislim da je ružno od njega što ti je lagao. Daj, kćeri, razmisli malo. Koji mehaničar radi vikendom? I zašto ti je lagao?
– Što mi pokušavaš reći, da je Sandro lažljivac? – odmah se rasplakala te sam osjetila grižnju savjesti zbog načina na koji sam joj to priopćila.
Njezin me stav zatekao, nisam mislila da će tako reagirati. Martinin ton govorio mi je da ne vjeruje u ono što sam joj rekla i da će se, ako treba, i sa mnom posvađati ne bi li obranila Sandra. Očito ga je jako voljela i smetalo joj je čak i majčino upozorenje. Protiv njega nije dala reći ni riječ.
– Mislim da bi na taj način trebala razgovarati s njim, a ne sa mnom. Zanima me samo zašto ti muškarac za kojeg ćeš se udati ne govori istinu. Nema ništa loše u tome što je otišao s prijateljicom iz djetinjstva na jahanje, ali zašto ti to nije rekao? – upozoravala sam je u najboljoj namjeri.
Nagovarala sam je da o tome razgovara s njime, jer sam uistinu bila uvjerena kako su povjerenje i istina temelj svake veze. Martina je, međutim, reagirala sasvim suprotno.
– Ne, uopće o tome neću razgovarati niti s njim niti s tobom. Uskoro ću se udati, a o takvim glupostima ni ti ne bi trebala razmišljati – rekla je grubo i otišla.
Ostala sam sama na dvorištu i osjećala se jako loše. To više što sam primijetila da odlazi od mene sa suznim očima. Sjela sam u vrtnu garnituru i htjela razmisliti o svemu što je snašlo i nju i mene.
Što taj muškarac želi od moje kćeri? Zašto se želi s njome vjenčati ako u njegovu životu postoji neka druga žena? Što da kažem Pavlu? Kako da odem s njime u Japan i ostavim Martinu da sama rješava ovako grubu životnu situaciju? Ne, u ovom je trenutku ne mogu ostaviti samu makar to značilo da ću prekinuti svoju vezu s Pavlom, razmišljala sam.
– Može neki sok? – čula sam glas iza sebe.
Okrenula sam se i ugledala Marka kako s čašom u ruci prilazi stolu. Sjeo je nasuprot meni, upitno me pogledao i upitao:
– Djeluješ zabrinuto. Možda bi ipak htjela biti sama? – bio je pun razumijevanja.
– Ne, baš suprotno, voljela bih s nekim razgovarati – odvratila sam.
Nasmijao mi se i odjednom sam se osjećala mirnijom. Možda i nije sve tako crno kako mi se čini, pomislila sam.
– Morala bih prihvatiti činjenicu da mi je kći odrasla osoba i da me više ne treba, a ne mogu jer mi se čini da me baš sada treba više nego ikad – počela sam govoriti.
– Sve se u životu mijenja osim osjećaja – rekao je znakovito, a ja nisam mogla razumjeti što mi želi reći.
Kao da je pročitao moje misli, nastavio je:
– Hoću reći da Martina dobro zna koliko je voliš i zatreba li tvoju pomoć, tražit će je. Možda i ne treba u onoj mjeri u kojoj ti to zamišljaš. Odrasla je osoba i sigurno je u stanju sama riješiti svoje probleme, ako ih uopće ima. Možda bi bilo pametnije da je pustiš. Vrijeme će najbolje pokazati tko koga treba i koliko. Do tada, uživaj u radosti svog života umjesto da se opterećuješ problemima iz njezina – bio je tako mudar.
Nastavili smo ugodno čavrljati sve dok nas Kristina nije pozvala na ručak. Postavila je stol prepun raznih jela, jer za rođendan njezina sina sve je trebalo biti besprijekorno. Ručak je uistinu protekao u ugodnoj atmosferi. Martina i Sandro izmjenjivali su zaljubijene poglede pa sam se pitala jesu li moje crne slutnje uistinu opravdane.
– Sandro i ja ćemo izaći. Nemojte nas čekati s večerom, nemamo pojma kad ćemo doći – rekla je Martina.
Nakon što smo popili kavu, ustala je od stola, prišla k meni i nježno me zagrlila. Više nije bila ljuta na mene. Sandro je otišao u garažu po auto, a ja sam izašla da udahnem svježeg zraka i opet se opustim na tom krasnom proljetnom suncu. Ponovno sam osjetila potrebu za malo samoće: i nalaktila se na trijem. Međutim, ugledala sam kako u dvorište ulazi Roberta, a u tom mi se trenutku u mom lješkarenju na trijemu pridružila i Kristina. Obje smo bile neugodno iznenađene onim što smo vidjele. Moja žaruljica za uzbunu opet se upalila. Nisam joj mogla dopustiti da dobije ono što je htjela, a to je – Sandro.
– Zar odlazite? Baš sam ti donijela rođendanski dar – obratila mu se mazno dok je stajao ispred kuće i čekao da Martina uđe u auto.
– Hvala, nisi trebala. Martina i ja upravo odlazimo – Sandro je nespretno pokušao izbjeći tu situaciju.
Kristina se doimala kao da se odjednom razljutila i njezina me reakcija jako iznenadila.
– Što radiš ovdje? Ostavi mog sina na miru! – obratila joj se grubo.
Roberta je zauzela arogantan stav i uzvratila:
– Ne možeš spriječiti da se Sandro i ja viđamo. Uostalom, i jutros smo bili zajedno i lijepo smo se proveli – rekla je pobjedonosno.
Čim je to izgovorila, okrenula se i otišla. Kristina je stajala sva crvena u licu. Osjećala sam se grozno. Jedina svijetla točka u toj situaciji bilo je to što Martina nije čula razgovor. Njih dvoje ubrzo su sjeli u auto i otišli, a ja sam se tada obratila Kristini:
– Hoće li mi netko objasniti što se događa između Roberte i tvog sina?
Kristina je shvatila da neću popustiti dok ne doznam istinu, da mi mora sve reći jer sam osjetila da se između njih dvoje nešto događa. Oprezno je počela govoriti:
– Sandro je dugo bio zaljubljen u nju, a ona mu je uvijek nanosila samo patnju. Govorila mu je kako ga voli, a istodobno je izlazila sa svima drugima. Sandro je bio tužan i teško je to podnosio. Zapravo je to bilo vrlo ružno razdoblje za sve nas. Mislili smo da nikad neće preboljeti trenutak kad je doznao da ga je prevarila s najboljim prijateljem. Sandro ih je vidio kako se nježno ljube, a nijedno od njih dvoje nakon toga nije osjetilo potrebu da mu kaže ikakvo objašnjenje. Tada je izgubio vjeru u ljubav, ljude, prijateljstvo i bio je očajan. U isto vrijeme izgubio je i djevojku i najboljeg prijatelja. Činilo se da nikada to neće preboljeti, međutim nakon nekog vremena upoznao je Martinu i tada se njegov život počeo mijenjati na bolje. Ali Roberta kao da ga ne želi pustiti ni sada kad je uistinu zaljubljen u tvoju kćer – pričala je.
– A ti si se uplašila da bi Roberta mogla uspjeti u svojoj nakani pa zato toliko navaljuješ da se Martina i Sandro što prije vjenčaju? – htjela sam razjasniti cijelu tu neugodnu situaciju.
Kristina nije ništa odgovori1a, no njezina mi je šutnja sve rekla. Bila sam još zabrinutija za budućnost svoje kćeri i pitala sam se je li Sandro uistinu prebolio Robertu ili mu moja kći služi samo kao utjeha. Možda samo želi Roberti vratiti milo za drago, izazvati njezinu ljubomoru, a kad shvati da ga ona voli, ostaviti Martinu. Što ako opet zavoli Robertu? Hoće li Martina to izdržati, pitala sam se dok je moja zabrinutost rasla.
Te sam noći loše spavala, razmišljala sam kako će sve to završiti. U misli mi se opet vraćao Pavle i naš mogući život u Japanu. Osjećala sam se jako osamljenom i nesretnom i ponovno sam se pitala trebam li otići s njim ili napraviti još jedan prekid u svom životu. Nikako nisam mogla ostaviti Martinu da se sama nosi s emocijama svoga budućeg muža prema drugoj ženi.
– Mama, nisam ti dosad imala hrabrosti reći jer doista nisam znala kako bi to prihvatila, ali sada moram. Sandro i ja nećemo ostati ovdje nakon vjenčanja. On je prihvatio ponudu da bude predstavnik tvrtke u Italiji, a ja ću ići s njim. Život tamo čini mi se mnogo boljim i mislim da ćemo biti sretni – rekla je drugo jutro nakon doručka.
I meni se činilo da njih dvoje trebaju otići odavde, posebice od Roberte, i započeti zajednički život. Ipak, postojalo je još nešto što me uznemiravalo, a o tome sam odlučila razgovarati s njime.
– Sandro, moram te pitati. Što si prekjučer ujutro radio s Robertom u dvorcu? – upitala sam ga čim smo ostali sami.
– Ništa posebno. Vozio sam auto mehaničaru kad je Roberta dojahala vodeći još jednog konja sa sobom. Pozvaia me da kao nekada jašemo zajedno.
– Kakvom mehaničaru vikendom ujutro? – sumnjičavo sam ga prekinula.
– Ovo je selo i svi se ovdje znamo cijeli život. On je moj prijatelj i pogledao bi mi auto bez obzira na radno vrijeme – odgovorio je uvjerljivim tonom koji me posramio.
– Možda sam pogriješio što sam prihvatio Robertin poziv. Pokušala je razgovor okrenuti na nas dvoje, no kad sam shvatio da želi obnoviti našu vezu, razdvojiti me od Martine, rekao sam joj da je među nama odavno završeno i otišao. U mom životu postoji samo jedna žena, vaša kći – nastavio je govoriti.
Nakon toga razgovora bila sam mnogo mirnija, a vikend na selu zaista je bio potpun, razmišljala sam dok sam zadovoljna pakirala svoj kovčeg.
– Nadam se da je ovo tek početak našeg druženja – rekao mi je Marko na rastanku.
Možda je baš ovo trenutak u kojem treba reći kako mi je žao što među nama nema ništa više od prijateljstva, pomislila sam i odmah odustala od toga. Marko je zaista divna osoba, ali u njegovu je srcu još uvijek bilo svježe sjećanje na njegovu pokojnu ženu. S druge strane, u mom je životu postojao Pavle, draga osoba, puna ljubavi i pažnje, koja mi je sve ove godine nesebično davala podršku, prijateljstvo i ljubav. Marko i ja zaista možemo biti samo prijatelji, pomislila sam i od srca ga zagrlila i poljubila u obraz.
– Voljela bih da nastavimo naša ugodna druženja, ali bojim se da za to sljedećih nekoliko godina neće biti prilike. Odlučila sam, naime, s Pavlom otići u Japan – rekla sam, a on se blago nasmijao i odobravajući kimao glavom.
Shvatila sam da jedva čekam zagrliti Pavla te da sam umalo pustila da mi izmakne sreća koja se napokon i meni nasmiješila. Postalo mi je jasno da uopće nije bitno na kojem ćemo kraju svijeta živjeti. Bitno je bilo samo to da Pavle i ja budemo zajedno i da se volimo i poštujemo kao i dosad. Moja kći uvijek će imati potrebu za mnom, kao i ja za njom, uostalom to su normalni odnosi među osobama koje se vole. No to ne znači da moramo živjeti zajedno, postoji telefon i možemo čuti jedna drugu s bilo kojeg kraja svijeta. Došlo je vrijeme da započnemo novi život. Ona sa Sandrom u Italiji, a ja s Pavlom u Japanu.
0 komentari:
Objavi komentar