Dobra večer. Ja sam Aleksandra, vaš vodič – začuo sam iza sebe ugodan ženski glas. Kad sam se okrenuo, ostao sam zatečeno buljiti u mladu ženu koja je samo nekoliko metara od mene razgovarala s mojom kolegicom Zorkom, profesoricom hrvatskog jezika.
– Drago mi je, ja sam Zorka. U agenciji su vas jako nahvalili. Ovo vam je već treća ekskurzija u Španjolsku, zar ne? – upitala je Zorka ženu koja joj se predstavila kao Aleksandra. Iako sam je vidio samo iz profila, sve više sam uviđao kako nema sumnje da je riječ o njoj. Nekad prekrasna sedamnaestogodišnja učenica u koju sam se kao mladi nastavnik ludo zaljubio, sada je stajala samo nekoliko koraka od mene. I dalje me nije opazila, tim više što su se posvuda uokolo motali učenici, a njihova graja onemogućavala mi je da čujem nastavak razgovora. Koliko je vremena prošlo otkad smo se zadnji put vidjeli, u glavi sam brzo zbrajao godine. Upravo kad sam izračunao da je od dana kad je Aleksandra maturirala prošlo nešto više od sedam godina, ona je pogledala prema meni. Odmah sam shvatio da je i ona mene prepoznala. U njenom najprije iznenađenom pogledu ubrzo sam primijetio zbunjenost. Skrenula je pogled i nastavila razgovor sa Zorkom.
Iako se u međuvremenu nismo vidjeli, ja se odonda nisam mnogo promijenio. U trideset i trećoj godini i dalje sam bio zgodan i vitke linije koju sam održavao redovitim odlascima u teretanu. Osim što sam iza sebe imao propalu dugogodišnju ljubavnu vezu, jedina veća novost u mom životu bila je ta što sam promijenio radno mjesto. Kao gimnazijski nastavnik povijesti radio sam već niz godina u jednoj drugoj školi, a ne u onoj koju je Aleksandra pohađala i u kojoj smo se upoznali. Mada smo oboje živjeli u Zagrebu, svih ovih godina nismo se ni jednom sreli. Nisam znao je li se udala i gdje radi, a sada sam bio u prilici to doznati. Trebam li joj prići i pozdraviti je? Nisam znao što bih trebao učiniti, posve smeten neočekivanim susretom.
– Možete slobodno u autobus – obratio mi se jedan od dvojice vozača, očito primijetivši da već dulje vrijeme zbunjeno stojim pokraj autobusa u koji su učenici stalno ulazili ili pak iz njega izlazili.
– Da, svakako. Prtljagu sam već ostavio – promrmljao sam vozaču i ušao u autobus. Sjeo sam na jedno od prvih sjedala. Pogled mi je stalno bježao kroz prozor prema Aleksandri. Sada se u njihov razgovor uključio i Pero, treći od četiri nastavnika iz naše ekskurzijske grupe. Putovali smo s dva autobusa, a Perin i moj razred bili su zajedno. Nisam znao hoće li Aleksandra, koja je bila jedan od naša dva vodiča, sjesti u naš ili susjedni autobus, pa sam ukočen na sjedalu čekao razvoj događaja.
Odmah sam uočio da je jednako lijepa kao onda kad sam je potajno, i s osjećajem nečiste savjesti, gledao u školi. Nekad ljupka učenica duge plave kose sada je izgledala zrelije, ali jednako zgodno. Kosa joj je bila nešto kraća i manje kovrčava. Na sebi je imala traperice i jaknu od trenirke, što nije nimalo umanjilo njenu vitku pojavu.
– Razredniče, možemo li nas dvojica na zadnja sjedala? – trgnuo me iz razmišljanja učenik.
– Samo sjednite gdje želite. Važno je da ne stvarate nered – nisam propustio upozoriti ih još jednom. Konačno, Aleksandra je krenula prema autobusu, a ja sam osjetio kako mi je srce brže zakucalo. Ušla je unutra sama, jer su se Zorka i Pero uputili sa svojim putnim kovčezima prema vozačima. Znao sam da će mi se obratiti jer nije bilo razloga da me ignorira. Među nama, naime, nikad nije bilo ničega osim platonske zaljubljenosti jer sam ja ostao čvrst u odluci da ne prekršim etički kodeks, a on mi nije dopuštao da se upustim u vezu s jednom od svojih učenica. Jedan bezazleni, ukradeni poljubac na maturalnoj zabavi bilo je sve što se među nama dogodilo.
Glupi odgovori
Iako je zaljubljenost bila obostrana, nisam popustio Aleksandrinim pokušajima da me osvoji. Zastala je pokraj mog sjedala
– Dobra večer. Kako ste? upitala me ljubazno, ali istovremeno i nekako službeno. Djelovala je kao da vlada situacijom i da se brzo pribrala od početnog iznenađenja.
– Pa, valjda će biti dobro. Mislim, na ekskurziji – moj odgovor je bio ne samo smeten, već i prilično glup, stoga sam brzo dodao:
– Dobro sam, a vi? Mislim… kako si ti, Aleksandra? – sada sam zvučao još gore. Osmjehnula se i u sjećanje mi vratila trenutke kad sam se trudio ne gledati je previše dok bi se osmjehivala u razredu.
– Dobro sam. Ovdje sam kao vodičica. Studirala sam španjolski i talijanski – otkrila mi je.
– Radiš u agenciji?
– Zapravo, već sam dvije godine zaposlena u jednoj prevoditeljskoj firmi, a nekoliko puta me je putnička agencija angažirala za školske ekskurzije u Španjolsku ili Italiju – objasnila je, a njena spontanost u odgovorima malo me je opustila.
– Ja sam u ovoj gimnaziji već šest godina. Tu sam dobio stalni posao. Bliže mi je do stana a moje satove uzeo je profesor Perić – dalje sam govorio prilične besmislice, pomislivši kako se ona možda više i ne sjeća spomenutog profesora.
Aleksandra je kimnula glavom. U autobus je upravo ulazio Pero, pa se u uskom prolazu malo pomaknula da moj kolega prođe.
– Igore, ti si se već smjestio – obratio mi se Pero i zavalio u sjedalo do moga.
– Ja ću, izgleda, imati dva sjedala za sebe – rekla je zadovoljno Aleksandra i sjela na jedno od dva slobodna sjedala odmah iza vozača, a preko puta nas dvojice. Učenici su se, kao i obično, gurali i glasno komentirali tko će s kime i gdje sjediti. Trudio sam se ne gledati previše u njenom smjeru. Moji osjećaji bili su pomiješani. S jedne strane, bio sam uzbuđen što smo se ovako neočekivano sreli, dok sam s druge strane shvaćao kako će mi njena prisutnost smetati da uživam u svom prvom putovanju u Španjolsku. Osim razgledavanju, morao sam se posvetiti svome razredu, a strahovao sam da će mi to biti teško uz njenu prisutnost. Uz to, odmah sam znao da ni danas nisam prema njoj ravnodušan. No, ona je možda u sretnom braku, možda je već i majka, odmah sam pomislio, dok mi se u dušu uvlačilo nešto slično neraspoloženju.
– Igore, zar ti nije Vruće u toj jaknu? – Pero je sjedio u kratkim rukavima. Bio je kraj ljeta, ali u autobusu je bilo vruće, što uopće nisam osjetio. Skinuo sam jaknu.
– Zorka i Monika su u drugom autobusu, što je jako dobro. Znaš da Monika ne prestaje govoriti. A s njenim bismo razredom brzo oglušili – Pero nije imao takta i bio je sklon ogovaranju. Primijetio sam da se Aleksandra na to nasmijala. Ja sam i dalje nijemo sjedio.
– Moramo biti spremni na galamu. Pa to su učenici. Nismo li i mi nekad bili takvi? – rekla je Aleksandra. Pogledi su nam se još jednom sreli. Ovoga puta u njenom je bilo nešto izazovno, što me je ponovno vratilo u nedavnu prošlost. Uslijedilo je brojenje učenika, pa sam se na trenutak posvetio poslu i zaboravio na Aleksandru.
– Marine, ne možeš tu torbu držati ovdje. Zašto je nisi stavio s ostalom prtljagom? – ljutio sam se na jednog učenika. Vozač je riješio stvar i konačno smo krenuli iz Zagreba.
Nakon samo nekoliko kilometara vozač je na zahtjev učenika pustio glazbu na CD-u, pa je u autobusu bilo preglasno za bilo kakav razgovor, što mi je odgovaralo. Iako se već spustio mrak i pred nama je bila noćna vožnja, učenici su živo razgovarali i pjevali. Pero je uključio lampicu iznad svog sjedala i čitao novine, a Aleksandra je gledala kroz prozor. Je li se i ona sjećala istih dana, pitao sam se, pogledavajući potajno prema njoj. Kako je vrijeme odmicalo, i učenici su se umorili od pjevanja. Nešto prije ponoći glazba je utihnula, a Pero je već zadrijemao.
Dok je pred mojim očima promicala bijela linija uz rub autoceste, ja sam opet vidio plavokosu učenicu koja je sjedila u drugoj klupi srednjeg reda. Bila je to moja prva radna godina. Završio sam studij povijesti i nekoliko godina bezuspješno tražio posao u struci. A onda mi se u dvadeset i šestoj konačno posrećilo. Primljen sam na jednogodišnju zamjenu u jednu zagrebačku srednju školu. Nisam bio razrednik, a Aleksandrin četvrti razred bio je jedan od dva najbolja maturalna razreda u školi. Ona je bila vrlo dobra učenica, ali baš iz mog predmeta najprije je dobila jedinicu. Prozvao sam je slučajno, kao kaznu za ometanje nastave od strane većine u razredu.
Do kraja školske godine bilo je još dosta vremena, ali učenici su već naveliko razmišljali o studiju, a naročito o predstojećem maturalnom plesu. Iako su inače bili pristojni, toga su me dana svojom galamom i ometanjem predavanja naljutili, tim više što sam kao mladi nastavnik odmah želio uvesti red, strahujući da me inače neće slušati. Aleksandra nije naučila posljednje dvije lekcije i nije željela odgovarati.
– Profesore, dajte mi jedinicu! Iako… ja nisam pričala – dodala je, što me je još više naljutilo.
– Ne mogu ja provjeravati tko od vas priča, a tko ne. Prozvao sam te. Želiš odgovarati? – pitao sam je hladno.
Nepravedna jedinica
– Ne – tiho je rekla i sjela. Ipak, kad sam joj upisao negativnu ocjenu, osjećao sam se loše. Znao sam da je ona jedna od mirnih učenika u razredu, a brz pogled na njene uglavnom vrlo dobre i odlične ocjene govorio mi je i da redovito uči. Još istog dana u zbornici od njene razrednice doznao sam razlog zašto toga dana nije naučila.
– Vidjela sam da ste Aleksandri upisali jedinicu – raspitivala se razrednica i odmah nastavila:
– Znate, njen je brat dospio u bolnicu. To je onaj osnovnoškolac što ga je nekidan na pješačkom s bicikla srušio motociklist. Dečko je bio prilično ozlijeđen, ali srećom se izvukao. Zar vam Aleksandra nije rekla? – čudila se razrednica.
– Ne, samo je rekla da ne želi odgovarati – objasnio sam zbunjeno dok me je obuzimala grižnja savjesti. Sutradan sam je nakon sata pozvao. Pristupila je mom stolu i ja sam prvi put primijetio njenu neobičnu ljepotu. Imala je velike plave oči koje je isticala tek laganom šminkom. Mada se većina učenica šminkala, a neke su ruž vadile čak i na satu, Aleksandrina ljepota bila je prirodna. Stvarno je prekrasna, shvatio sam i nesvjesno je odmjerio od glave do pete.
– Zašto mi nisi rekla da ti je brat u bolnici? Ne bih te tada pitao.
– Nisam se htjela izvlačiti na brata. Nisam naučila zapravo, mislila sam da to znate – priznala je skromno.
– Nisam znao. Naravno, čuo sam da je stradao dečko, ali ne da je to tvoj brat. Kako je on?
– Puno bolje. Operirali su mu koljeno i kažu da će Opet normalno hodati – sad je ona mene odmjerila znatiželjnim pogledom. Zbunio sam se i počeo prevrtati po dnevniku na stolu.
– Neću ti uzeti u obzir tu negativnu ocjenu. Ali bilo bi dobro da odgovaraš za nekoliko dana. Možeš li stići naučiti?
– Mogu već u petak. Naučila sam sve osim posljednje lekcije – pristala je i izišla iz razreda.
Od tada počeo sam sve više misliti na Aleksandru. Znao sam da nema još osamnaest godina, što sam još istog dana provjerio u dnevniku. Bio sam od nje stariji punih osam godina. Iako sama razlika nije bila tako velika, to mi se tada činilo nepremostivom preprekom. Bio sam njen nastavnik, a ona ipak maloljetna učenica. Nikakva veza među nama za mene nije dolazila u obzir. Ipak, sve češće bih samog sebe uhvatio kako razmišljam o njoj. Aleksandra je u petak ispravila ocjenu. Dao sam joj odličan iako je zapravo zaslužila vrlo dobar. Valjda sam se tako želio iskupiti što sam je kaznio zbog drugih koji su stvarali nered. Od tog dana i ona je mene primijetila. Čuo sam od nekih svojih kolega da me učenice smatraju najzgodnijim nastavnikom. Bio sam osim toga, i najmlađi profesor u školi.
Značajni pozdravi
– Pazite samo da vas ne počnu proganjati. Nije lako s curama u tim godinama – šalila se profesorica koja je bila pred mirovinom. Nisam tome pridavao pozornost jer nisam primjećivao da me učenice doživljavaju na taj način. Osim Aleksandre. Nisu mi promakli njeni sve otvoreniji pogledi. Iako sam shvatio da nije od djevojaka slobodna ponašanja, sve je češće iz učionice izlazila posljednja. Pozdravljala bi me značajno, a ja sam se trudio da ne primijeti kako se i ona meni sviđa. Uočio sam i da je promijenila način odijevanja. Dok je ranije nosila sportsku odjeću, na satu se počela pojavljivati u uskim suknjama i visokim potpeticama.
– Nadam se da ćete doći na ples – dobacila mi je jednog dana prolazeći pokraj mog stola.
– Na ples? – ponovio sam i podignuo glavu. Zastala je i pogledala me u oči.
– Na maturalni ples. Voljela bih da dođete – izgovorila je, a obrazi su joj se zarumenjeli.
– Aleksandra, znaš da ja nisam razrednik – počeo sam, ljutit na sebe što sam se pred njom zbunio.
– Pa svejedno možete doći, zar ne? – rekla je gledajući me gotovo molećivo. Primijetio sam i da me sve češće pri obraćanju izbjegava zvati profesorom.
– Ne znam. Ne vjerujem da ću doći – nastojao sam da mi glas zvuči hladno i nezainteresirano. Želio sam da što prije iziđe iz učionice, ali ona je i dalje stajala pokraj stola. Izgledala je lijepo u uskom zelenom kostimu i sa skupljenom kosom. Znao sam da se trudi izgledati starije, što joj je i uspijevalo. Da nisam znao, rekao bih da ima dvadesetak godina.
– Vidjela sam vas nekidan – nastavila je.
– Je li? – shvaćao sam da je takav razgovor neprimjeren i da ne vodi nikamo. Ipak ga nisam prekinuo.
– Kad ste izlazili iz kina. I ja sam gledala film. Ali s prijateljicama. To vam je bila djevojka? – sve je izgovorila u jednom dahu, a ja sam vidio da joj obrazi gore. U kinu sam bio s tadašnjom djevojkom Doris. Naša veza bila je kratka i uskoro je završila. Možda i zato što sam se sve više zaljubljivao u Aleksandru i maštao o njoj.
Moje odbijanje
– Je li vam to cura? – ponovila je svoje pitanje. Odlučio sam joj objasniti kako stvari stoje, ali sve sam samo još više pogoršao.
– Aleksandra, to me ne smiješ pitati. Ja sam tvoj profesor i naš odnos mora biti upravo takav. Bez obzira na … Zaboga, ti si učenica. Maloljetna si i ja sam puno stariji od tebe. Nemoj se ljutiti, ali morao sam ti to reći jer sam primijetio … – zastao sam ne pronalazeći prave riječi. Bio sam uvjeren da će izjuriti iz učionice ili čak briznuti u plač. Mislio sam da sam je uvrijedio, ali ona je napravila korak bliže stolu iza kojeg sam stajao.
– Uskoro ću biti punoljetna. I maturirati. A vi imate tek dvadeset i šest godina. Moja prijateljica hoda s dečkom koji je samo dvije godine mlađi od vas – rekla je mirno. Bio sam preneražen takvim njenim razmišljanjem, kao i činjenicom da zna koliko točno imam godina. Ali bilo je kasno da se pravim da mi do nje nije stalo. Iako je bila mlada, shvatila je da mi se sviđa. Stoga sam je prestao uvjeravati u razliku u godinama. Kao izgovor poslužila mi je upravo tadašnja djevojka Doris.
– Aleksandra, ti si draga cura. Ali ja sam u ozbiljnoj vezi. To je žena koju si vidjeli sa mnom kad sam izlazio iz kina – naglasio sam riječ žena. Moje riječi su je pogodile. Jedno vrijeme gledala me razočarano, gotovo očajno, a onda promrmljala:
– Oprostite – izjurila je iz učionice. Sljedećih dana i tjedana činilo se kao da me ignorira. Istovremeno mi je zbog toga laknulo, ali me i pomalo razočaralo. Jer bio sam u nju već ludo zaljubljen i nisam je mogao izbaciti iz misli. Prekinuo sam s Doris i zamišljao kako bi bilo da ipak iziđem s Aleksandrom. Čak sam se povjerio i najboljem prijatelju.
– Za dva mjeseca imat će osamnaest. Kad ne bude više u školi …
– Zaboga, Igore! Što je tebi? Ipak je to tvoja učenica. Kako bi to izgledalo u školi. Svi bi mislili da si je zaveo, iskoristio. A tek njeni roditelji! Saberi se, čovječe! – prijatelj Filip nimalo mi nije olakšao.
– Ne znam, Filipe. Do sada se nikad nisam tako zaljubio – bio sam iskren i na trenutak čak sam sebi smiješan.
– Zaboravi je. Osim toga, cura će vjerojatno na faks. Naći će nekog studenta, mlađeg i zabavnijeg od tebe – Filip nije birao riječi.
– Baš ti hvala – smrknuo sam se.
– Samo sam iskren. Ne upuštaj se u to, kažem ti. Riskirat ćeš karijeru nizašto.
Trudio sam se izbaciti Aleksandru iz glave, ali uzalud. Nekad su nam se na nastavi pogledi sreli, te sam morao uložiti maksimalan trud da ostali u razredu ništa ne primijete. Bio sam siguran da Aleksandra svoje osjećaje nije nikome povjerila. Bila je inteligentna i nije željela riskirati da o našoj zaljubljenosti dozna cijela škola.
Tjedan dana prije maturalnog plesa, na koji nisam namjeravao otići, poslala mi je poruku na moj privatni mail. “Molim te, budi na plesu. To će mi puno značiti, ne mogu izreći riječima koliko”, buljio sam u dvije natipkane rečenice. Iako se nije potpisala, znao sam da je to ona poslala. Dvoumio sam se i konačno odlučio otići na ples. Tome je pripomoglo i nagovaranje kolega, koji nisu ni slutili što se u meni zbiva.
Aleksandra je bila prekrasna. Znao sam, unaprijed da će pobijediti na izboru za miss maturalnog plesa. Isto tako, znao sam da joj moj dolazak znači još više od pobjede. Nastojali smo da nitko ne primijeti naše poglede koje smo potajno izmjenjivali. Plesao sam s kolegicama, ali kad mi je nakon proglašenja pobjednice izbora ljepote prišla, noge su mi se odsjekle.
– Profesore, nadam se da nećete odbiti misicu? – koketno me je zamolila za ples, naglasivši ono “profesore”. Znao sam da me izaziva i koristi svoju pobjedu kako bi me privoljela na ples. Sjedio sam zbunjeno za stolom, a onda začuo kolegu iz matematike:
– Igore, hajde na podij! Pa ja sam otplesao sa svim svojim učenicama, a ti ni s jednom – nagovarao me bezazleno postariji kolega. Očito nije zaključio zbog čega se dvoumim. Shvatio sam da nitko u našem plesu neće vidjeti ništa čudno. Ustao sam i uskoro se prekrasna Aleksandra našla u mom naručju. Plesali smo valcer, ali ja sam jedva bio svjestan glazbe. U nekoliko navrata zagazio sam na njenu zlatnožutu dugu haljinu.
– Oprosti – ispričavao sam se više puta. Kad je ples završio, začuo sam je kako govori:
– Mogli bismo otići zajedno. Ti si došao autom.
– Ne dolazi u obzir – promrmljao sam i gotovo pobjegao s plesnog podija.
Provokacija plesom
Ljutila me njena otvorenost, ali znao sam da sam joj svojim pogledima, pa i dolaskom na ples, davao povoda da se nada kako se među nama može razviti nešto više. Nakon samo desetak minuta odlučio sam među prvima otići. Dok sam na mračnom parkingu u džepu jakne tražio ključ svog starog peugeota, začuo sam je iza sebe:
– Igore, nemoj me odbaciti samo zbog škole. Za nekoliko mjeseci ću maturirati. Volim te, Igore – govorila je kroz suze. Bio sam šokiran.
– Aleksandra, vrati se odmah unutra. Netko nas može vidjeti – strah da će se moji osjećaji razotkriti skoro me paralizirao. Ali Aleksandra mi je prišla i obavila ruke oko mog vrata. Htio sam je odgurnuti, ali kad se čvrsto priljubila uz mene, spontano sam je privukao u zagrljaj. Poljubac je bio kratak. U trenu sam shvatio da ona nema nikakva ljubavnog iskustva. To me je posve otrijeznilo, pa i prestrašilo. Malo sam je odgurnuo, a ona je gotovo posramljeno spustila glavu i prošaputala:
– Stvarno te volim, Igore. Daj mi šansu.
– Ne dolazi u obzir. Oprosti zbog ovoga. I vrati se u dvoranu – rekao sam i ušao u auto. Odjurio sam glavom bez obzira. Nakon tog događaja čvrsto sam odlučio potpuno je ignorirati. Bilo je tek nekoliko tjedana do kraja školske godine. Nadao sam se da će mi u školi ponuditi stalni radni odnos, iako se nastavnica koju sam zamjenjivao željela ranije vratiti s porodiljnog. Neprimjerenom vezom s učenicom nikako nisam htio ugroziti svoj posao. Na moje zadovoljstvo, i Aleksandra je mene počela izbjegavala. Vjerojatno je shvatila da me ne može zavesti i da ću ostati pri svome, mislio sam. Imala je očito i mnogo obaveza oko mature i upisa na studij. Nisam je nikad, poput ostalih učenika, upitao što će studirati. Jedva sam čekao da završi školu i ode iz mog života. Iako sam je često sanjao i čeznuo za njom, znao sam da neću popustiti osjećajima. Među nama ne smije biti ničega.
Druga škola
Aleksandra je maturirala i stigli su školski praznici. Otišao sam na dugi odmor na more, a prije početka nove školske godine javio sam se na natječaj za stalni radni odnos u drugu srednju školu. Bio sam primljen u gimnaziju. U novoj sredini i s novim kolegama polako sam zaboravljao lijepu bivšu učenicu. Nekoliko godina bio sam u stabilnoj vezi s Danijelom, ali nije došlo do braka. Ona je bila ambiciozna dizajnerica i sanjala je o inozemnoj karijeri i odlasku iz Hrvatske. Za mene nije dolazilo u obzir da dam otkaz na sigurnom poslu i uputim se u nepoznato. Razišli smo se prijateljski te sam već godinu dana bio slobodan,
što nikako nije bilo jasno mom već nekoliko godina oženjenom prijatelju.
– Zar nema u toj tvojoj školi neka slobodna i zgodna nastavnica? – čudio se Filip.
– Za mene nema. Ili su starije gospođe ili nisu moj tip – objasnio sam mu u šali.
– Onda dovedi s te ekskurzije neku vatrenu Španjolku. Zakopao si se u školu i u stan. Više i ne kontaktiraš sa ženskim spolom. Osim s učenicama, ali to je nešto drugo. Nadam se – Filip se očito još uvijek sjećao moje davne zaljubljenosti u maturanticu. Nisam ništa komentirao, ali sada su mi se, sjedeći samo dva metra od Aleksandre, njegove nedavne riječi učinile proročanskima. Opet nas je sudbina spojila. Iako nisam znao ništa o njenom sadašnjem životu, sve mi se činilo drukčije nego onda.
Aleksandra je i dalje bila osam godina mlađa od mene, ali sada je to bila odrasla zaposlena žena. Već prvog dana ekskurzije, dok smo razgledavali talijansku Veronu, na svom putu za Španjolsku, shvatio sam da je postala ozbiljna i odgovorna. Iako to nije bio njen posao, trudila se brinuti za učenike, a zbog njenog zanimljivog pristupa u tumačenju povijesnih i kulturnih zanimljivosti većina đaka pozorno ju je slušala. Nastojao sam što više biti u njenoj blizini, ali prilike za razgovor nasamo nikako nije bilo. Uvijek je pokraj nas bio netko od nastavnika ili učenika. Prije nastavka puta zastali smo pored slavne kuće Shakespeareove Julije u Veroni.
– Romeo i Julija su se voljeli, ali nisu mogli biti zajedno – dok je Aleksandra pričala tragičnu ljubavnu priču, jedna učenica ju je prekinula pitanjem:
– Zašto nisu mogli biti skupa ako su se voljeli? – Zato što su njihove obitelji bile u svađi. To je bilo drukčije vrijeme nego danas. Zar nisi čitala dramu “Romeo i Julija”? – pitala ju je Aleksandra.
– Jesam, ali ne sjećam se svega – učenica je zbunjeno odmahnula glavom.
– Ona vam čita samo Gospodare prstenova – nadovezao se jedan od učenika pa su svi oko njih prasnuli u smijeh.
– Moraš pročitati tu knjigu. To je najpoznatija zabranjena ljubav u povijesti – dodala je Aleksandra i potražila me pogledom. Srce mi je na trenutak zastalo. U tom sam trenutku znao da nije udana, kao i to da joj se i danas, nakon toliko godina, sviđam. Odlazeći prema autobusu, konačno smo se našli sami, jedno pokraj drugoga.
– Ipak je naporan ovaj put. Tek sutra smo u Španjolskoj. Jeste li se vi uspjeli naspavati u busu? – upitala me je.
– Ne baš. Aleksandra, možeš li mi prestati persirati? Pa i s Perom si već na ti, a mi se znamo od ranije – predložio sam, jer me njeno persiranje podsjećalo na dane kada nismo mogli biti skupa.
– Vrijedi – prihvatila je odmah uz osmijeh i dodala:
– Znaš s djecom. Vidim da te slušaju. Kao i onda, uvijek postigneš što želiš – aludirala je očito na moj čvrsti stav da se ne upuštam u nedopuštenu vezu s njom. I sada je bila otvorena, ali više se nije zbunila kao nekad. Zastao sam pokraj vrata autobusa kako bih je propustio:
– Nisam postigao što sam želio, nego što sam morao – tiho sam priznao, a ona je bez riječi ušla u autobus. Sa svakim novim zaustavljanjem naš je razgovor bio sve dulji i izravniji, a odnos sve bliži. Kad smo se tijekom razgledavanja Cannesa na trenutak odvojili od ostalih, ispričao sam joj o svojoj propaloj vezi s Danijelom, a ona je meni rekla da je nedavno prekinula s dečkom.
U zagrljaju
– Nije išlo. I da znaš… bio je samo godinu dana mlađi od tebe – zadirkivala me je gledajući me istim izazovnim pogledom kao nekad.
Ali među nama više nije bilo prepreke. Već prve večeri u poznatom španjolskom ljetovalištu Aleksandra se našla u mom zagrljaju. Bez straha i nečiste savjesti mogao sam je grliti i priznati joj koliko sam čeznuo za njom. Njeni su poljupci sada bili iskusniji, strastveniji. Prvi put sam samoga sebe upitao jesam li ipak pogriješio što sam je onda pustio i riskirao da sreću pronađe s drugim. Slično pitanje i njoj se nametnulo jer mi je nakon dugog poljupca priznala:
– Igore, dugo sam ti zamjerala što si me onda odbio.
– Učinio sam ono što sam smatrao ispravnim – branio sam se, i nakon kraće stanke tiho dodao:
– Nisam tada mogao znati.
– Što?
– Da smo stvoreni jedno za drugo.
– Ali ja sam znala. Volim te, Igore.
Moja prva nastavnička ekskurzija ostat će mi cijelog života u sjećanju. Na njoj sam ponovno pronašao ljubav svog života. Aleksandra je za nepunu godinu dana postala moja supruga i majka naših blizanaca. Siguran sam da ćemo im jednoga dana ispričati kako nam je sudbina pružila drugu šansu.
0 komentari:
Objavi komentar