Pogledala sam kroz prozor. Dan je bio tako lijep da me je ostavio bez daha, ali ni to nije moglo umanjiti tugu koju sam osjećala u dubini svojeg bića. Promatrala sam Igora kako kopa u vrtu. Njegova muževnost bila je naglašena, i nakon svega što sam prošla, i dalje sam ga voljela ludo. Ponekad sam željela odustati, Čini mi se da sam beskrajno puta nama davala još jednu šansu, pa još jednu, i tako u nedogled. Mišići na njegovim rukama pomicali su se sa svakim pomakom ruke. Imao je snažno tijelo ali krhko srce, dušu koja je još uvijek plutala u tami njegovih osobnih tragedija. Bilo je trenutaka kada sam mislila da ga nikada neću imati onako kako sam željela, ali sam ga voljela
dovoljno da se pomirim i sa onim što mi je on bio u stanju dati. Pomaknula sam se od prozora kada sam vidjela da je zastao. Krenula sam prema kuhinji i dovršila ručak. Kad je sve bilo na stolu, pozvala sam ga.
– Što je? – njegov glas nije bio nimalo blag. Imala sam dojam kao da sam ga prekinula u razmišljanju. Znala sam da on ponekad živi u svijetu u kojem ja nisam imala pristup.
– Ručak je na stolu – rekla sam tiho. Nisam čak bila sigurna da me je čuo. Nastavio je kopati kao da ja ne postojim. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Snažno sam se ugrizla za usnu. Imala sam dojam da on svoj unutarnji bijes iskaljuje na taj način. Dok sam ga promatrala, nisam bila sigurna da me voli onako kako bi me muž trebao voljeti. Ponekad sam imala dojam da nikada neće biti moj u potpunosti, a ponekad sam osjećala da mi pripada u cijelosti i ti trenutci su mi davali snagu da ne odustanem
Što se to sa nama događa?
Vratila sam se u kuću. Sjela sam za stol. Čekala sam ga, ali on nije dolazio. Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Kamo god bih se okrenula, suočavala sam se sa dijelom njegove prošlosti. Slika njegovog sina Alena gotovo se nalazila na svim mjestima u kući. Igor je doživio veliku tragediju. Njegova supruga i sin su poginuli prije pet godina i on se očito od toga nikada nije oporavio, a možda nikada ni neće. Pokušavala sam ga shvatiti, ali sam ponekad padala na koljena grcajući u ljutnji, neshvaćanju, u želji da promijenim ono što se nije moglo promijeniti.
Trgnula sam se kada je Igor ušao. – Idem se okupati – rekao je odsutno.
Klimnula sam glavom, ali on to nije mogao vidjeti. Zašto me je oženio? To pitanje sam samoj sebi bezbroj puta postavila. Možda me je volio dovoljno da me oženi, ali nedovoljno da svoju bol podijeli sa mnom.
Kad se vratio, prionuo je jelu. On nikada nije bio od onih ljudi koji su bili pričljivi. Promatrala sam ga dok je jeo sa tekom. Kad me je pogledao, nasmiješila sam mu se.
– Što je, Melisa? – upitao me je nimalo blago.
– Ništa slegnula sam ramenima.
– Samote promatram – rekla sam uz jedva primjetan osmijeh.
– Što je to zanimljivo na meni? – upitao me je. Pogled mu je bio ozbiljan. Gotovo da se nisam sjećala kada sam zadnji put vidjela osmijeh na njegovom licu.
– Nije važno – odustala sam. – Dogovorila sam se s prijateljicom da odemo na kavu pogledala sam na sat. – Ti se za to vrijeme odmori – savjetovala sam mu
– Samo ti idi – Igor je nemarno odmahnuo rukom. Imala sam dojam kao da mu je laknulo što me neko vrijeme neće biti. Što se to sa nama događa? Činilo mi se da nikada nismo bili udaljeniji, a ja sam se iskreno nadala da će se sve s vremenom promijeniti.
Zašto sam izabrala baš njega?
Sa razlogom sam se dogovorila sa Anitom. Trebala sam se nekomu povjeriti, a ona je bila jedina osoba koja me je mogla shvatiti.
– Idem se spremiti – uklonila sam tanjure sa stola, jer Igor nije podnosio nikakav nered. Na to sam uvijek pazila. A kad sam malo bolje razmislila, nitko nije ni mogao napraviti nered. Djece nismo imali, oboje smo radili, a u braku smo bili tek dvije godine. Meni se činilo da je to prava vječnost.
Uredila sam se sa posebnom pažnjom. Doista sam uvijek izgledala lijepo i njegovano. Imala sam vitko tijelo i prelijepo lice, dovoljno lijepo da Igor dođe u iskušenje i oženi me, mada je samom sebi rekao da to nikada neće učiniti. Ipak, nije mogao odoljeti mojim nebesko plavim očima, kao ni dugoj crnoj kosi. Od svih muškaraca koji su me salijetali i koji bi mi skinuli zvijezde s neba, ja sam izabrala njega, onog koji to nije, niti će ikada učiniti. A to sam silno željela i udala sam se s nadom da će se to primijeniti. Jesam li bila spremna priznati poraz? Nisam. Svi su bili protiv te veze, a sama ta spoznaja udružena s ljubavlju bila je dovoljna da moja tvrdoglavost postane još naglašenija.
Sat vremena kasnije našla sam se sa Anitom u našem omiljenom kafiću u centru grada. Ona je još uvijek bila slobodna. Bile smo isto godište – obje smo imale trideset godina. Nju nije zamaralo to što nije u braku. Ni s čim ona nije žurila. Čak je i njeno srce imalo kalkulator, jer ona ništa nije radila po njegovom nahođenju, ili ako nije sav vjetar puhao u samo njena jedra. Jednostavno je bila takva, i ja sam joj se oduvijek divila zbog toga.
– Izgledaš lijepo, ali i zabrinuto – rekla je nakon pozdrava.
– I jesam zabrinuta – priznala sam joj. – Čini mi se da gubim Igora – iako mi je bila najbolja prijateljica, ipak mi je pred njom teško bilo priznati svoj mogući neuspjeh.
– Loše razdoblje – Anita se nije uzrujala zbog toga.
– Nije – rekla sam tiho. – Vjeruj mi, osjećam da nije. Nikada nismo bili udaljeniji. Ponekad imam dojam kao da živim sa strancem. Sa mnom ne dijeli nikakve tajne.
– Kao da ne znaš sve njegove tajne? – Anita me je prekinula.
U čudu sam je pogledala. Nikada sa mnom nije razgovarala na takav način.
– Melisa … – nagnula se prema meni. – Zar ti nije jasno da ga izjeda grižnja savjesti? – pogledala me je u oči. – Što vrijeme više odmiče, kod njega je to naglašenije. Bojim se da on misli da je novom ženidbom izdao prvi brak, svoju suprugu i sina.
Zašto je nikada ne zoveš imenom?
Dok sam je slušala, osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Silno sam se trudila da ne poteku niz moje lice.
– I sama si znala da je takva mogućnost postojala. Nije ti lako, nitko to ne misli, ali nemoj preuveličavati. Njemu samo treba vremena da mu sve sjedne na svoje mjesto.
– A što je sa mnom? – upitala sam je. – Koliko će dugo ta njegova borba trajati? Ja imam osjećaj da nisam dio njegovog života. A taj osjećaj je sve češće prisutan kod mene.
– Izgubio je sina i suprugu.
– To i jest najveći problem – rekla sam joj. Udobnije sam se namjestila. Vidjela sam da konobar dolazi do našeg stola. Pričekala sam dok naručimo piće, pa sam nastavila. – Da je ona živa, znala bih s kim se borim i kakav mi je neprijatelj, ali ja se borim s duhovima, sa njegovim sjećanjima. Sve što napravim, čini mi se da nikada nije dovoljno dobro za njega. Bojim se da svaki moj postupak uspoređuje sa postupcima njegove pokojne supruge.
– Zašto je nikada ne zoveš imenom? – upitala je. – Ona se zvala Nada, Melisa – Anita je uzdahnula.
– Nada? – naglas sam izgovorila njeno ime. Možda je bila Igorova nada, ali ona je bila duh koji je pokopao sve moje nade. Čak i mrtva je vladala Igorovim životom. Da sam barem znala više o njoj, možda bih neke stvari i situacije shvatila, ali nisam. Igor o njoj nije razgovarao. Ona je bila zabranjena tema, isto kao i spominjanje njegovog sina. Ponašao se kao da bih izgovorom njihovim imena počinila neoprostiv grijeh, a mene je to boljelo sve više i više.
– Kako da se borim protiv njegovih uspomena? – upitala sam je.
– Stvorite svoje nove uspomene. Kad biste imali zajedničko dijete, možda bi sve bilo drugačije – rekla je jednostavno, dirnuvši me pritom u najbolniju točku.
– On ne želi djecu – izgovorila sam joj ono što je i mene šokiralo kada sam doznala.
– Zašto? – sada je bio red na Anitu da bude zaprepaštena.
– Valjda se boji nove tragedije. Nedavno mi je samo rekao da je odlučio da neće više imati djece, i to je bilo sve. Nisam mogla doći do riječi. Nakon što je to rekao, samo je izišao. Zar ja nemam pravo sudjelovati u toj odluci? – upitala sam je.
Svojom ljubavlju potisni uspomene
Jadan čovjek – Anita je rekla uz grimasu. – Nije lako donijeti tu odluku – očito je i za njega imala razumijevanja, čak i mnogo više od mene. – Ali … – podigla je ruku, kao da je na taj način željela privući moju pažnju. – Možda promijeni odluku, a ako i ne … – pogledala me je poluzatvorenih očiju. Nisam je shvaćala, kako njen pogled, tako ni osmijeh kojeg mi je uputila.
Na što misliš? – željela sam objašnjenje, koje neće izostati.
– Žena si – Anita je prasnula u smijeh. – Žena koju on voli – naglasila je svoju posljednju rečenicu.
Slegnula sam ramenima. Koliko god da je ona bila siguma da je to istina, ja nisam bila. Na trenutke sam sumnjala, i to opravdano. Doista sam živjela u uvjerenju da me on voli, ali ne onoliko koliko je volio svoju prvu suprugu. Nekako sam imala dojam da je dio njegovog srca umro i da taj dio nikada neće oživjeti. Borila sam se sa njegovim uspomenama, ali sam gubila bitku.
– Zašto misliš da je to istina? – upitala sam je oprezno. Anita me je pogledala u čudu kao da sam luda. Očito nije shvaćala da ne razumijem ono što je za nju bilo tako očito, ali i jednostavno.
– Pobogu – zastala je dok nas je konobar posluživao. Pričekala je dok se on udalji, a onda je usula šećer u kavu. Zamišljeno je miješala tu crnu tekućinu, promatrajući maleno lelujanje koje je nastajalo u šalici. Kad je podigla pogled, pažljivo je promotrila moje lice.
– Znala si da ćeš naići na probleme – rekla je tiho. – Svi smo te na to upozoravali, ali si bila tvrdoglava. Igor je tvoj odabir, a sada se bori za ono u što si vjerovala. A što se tiče njegove ljubavi, mislim da u nju ne bi trebala sumnjati. Sama činjenica da si njegova supruga, govori dovoljno za sebe. Čovjek se od tragedije kakvu je on doživio nikada ne oporavi. Zato me i ne čudi njegov strah. Boji se, živi u grču i zato je rekao da ne želi djecu. Strah dominira njime, draga. Uz njega si. Budi melem za njegove rane, a ne nož koji će još više zarezati njegovo srce.
Zamislila sam se nad njenim riječima. Sve je ona lijepo upakirala u riječi, ali živjeti sa onim s čim sam ja živjela nije bilo nimalo jednostavno. Naravno, nisam ga imala namjeru raniti, ali sam mnogo puta razmišljala o tome da odustanem od svega. To sam joj i rekla. Kada je čula što govorim, pogledala me je u čudu.
– Igor je vrijedan svake žrtve. On nije imao sreće i dobio je drugu priliku. To ne mora nužno značiti da se i snalazi u cijeloj situaciji.
– Možda – rekla sam neodređeno. Razmišljala sam o njenim riječima. Kada je Igor bio u pitanju, doista sam se naoružala strpljenjem. Imala sam ga mnogo više nego što sam ikada mogla i pomisliti da ću imati. Voljela sam ga. Ljubav ujedno znači i velikodušnost. No da je sve imalo svoje granice i da sam se ja opasno približila krajnjoj granici, svjedočio je razgovor kojeg sam vodila sa Anitom. Taj razgovor je trebao potvrditi ili odagnati moje sumnje, a činilo mi se da se ništa od toga nije dogodilo. Sve što sam mogla zaključiti iz Anitinih riječi, bilo je da trebam imati bezgranično puno strpljenja, no to sam i prije znala.
– Što da radim? – upitala sam je.
Anita me je dugo promatrala. Lice joj je bilo potpuno nepomično
– Svojom ljubavlju možeš potisnuti uspomene kod njega. Nikada nećeš uspjeti u tome da prošlost u potpunosti zaboravi. S tim se jednostavno trebaš pomiriti. U njegovom je životu prije tebe postojala druga žena. Kao i svaka, i ti želiš znati sve što je on nekad osjećao, a neke je stvari najbolje ne istraživati. Mogu biti jako bolne – upozorila me je
– Znam – rekla sam jedva čujno. Pogledala sam u svoju kavu. Nisam je ni taknula. Odvažila sam se da popijem jedan gutljaj, i kad sam to učinila, stresla sam se. Nisam promiješala šećer, tako da je kava bila gorka poput pelina, ili mojeg života. Koju god usporedbu upotrijebila, bila je istinita.
– Nije grijeh željeti saznati što on uistinu osjeća, i doista bih htjela da usporedi ljubav koju osjeća prema meni sa onom koju je osjećao prema supruzi koja je poginula – jedva sam te riječi prevalila preko usana.
S lica mu ništa nisam pročitala
Vječita dilema Anita je rekla. – A muškarci su zatvoreni. Rijetko pričaju o osjećajima. Samu činjenicu da te je oženio, on smatra dokazom ljubavi.
Drugačije razmišljaju od nas – njeno poznavanje muškaraca bilo je kudikamo bolje od mojeg. To je dokazivala i svojim riječima. Ona je uvijek imala sasvim drugačiji pogled na svijet od mene. Zato sam često i tražila savjet od nje.
– Ti to znaš u teoriji, a ja u praksi – rekla sam kiselo. – Valjda – Anita mi se značajno nasmiješila.
Promijenile smo temu. Pričale smo o odjeći i poslu, i opustila sam se. Kada sam odlazila od nje, činilo mi se da sam bila na istom mjestu kao i kada sam dolazila. Spasonosno rješenje za moju situaciju nije postojalo. Putem sam razmišljala. Sjećala sam se prvog susreta sa Igorom. Doista nisam mogla odvojiti pogled od njega. Bio je fascinantno lijep, najljepši muškarac kojeg sam ikada vidjela. Znala sam da treba biti moj i sve sam učinila da privučem njegovu pažnju. U početku me gotovo nije ni primjećivao, ali sam se ja potrudila da nekoliko dobro planiranih susreta izgledaju kao slučajni. Nije mogao ne primijetiti me. Možda susreti nisu prolazili onako kako sam ja zamišljala, ali se osjetio maleni napredak. Pošto me nije pozvao na kavu, a nije ni pokazivao namjeru da to učini, ja sam preuzela inicijativu.
– Upravo idem na ručak – rekla sam kada se dogodio jedan od naših tobože slučajnih susreta. – Biste li imali nešto protiv da mi pravite društvo? – značajno sam ga pogledala. Nagnula sam se prema njemu. – Nije nimalo ugodno biti sama za ručak – rekla sam uz osmijeh kojeg sam smatrala neodoljivim i na kojeg bi svaki muškarac reagirao, ali on to nije učinio.
Nijedan se mišić na njegovom licu nije ni pomaknuo. Uputio mi je ozbiljan pogled. Ništa sa njegovog lica nisam uspjela pročitati, a iskreno sam se nadala da hoću. – Vi me i ne poznajete – Igor je rekao kruto, čak i sa dozom hladnoće.
Samo sam odmahnula rukom. Ponovno sam mu se nasmiješila.
– Upravo vam nudim priliku da to ispravimo – predložila sam mu. – Ja sam Melisa – predstavila sam se.
Oklijevao je prije nego što je pružio ruku. Jasno mi je pokazivao da nije zainteresiran. Ostao je imun na sve moje ženske čari. U trenutku kada sam htjela odustati, nešto nalik na osmijeh se pojavilo na njegovim usnama. – Igor – rekao je blago. – Kada malo bolje razmislim, i ja sam gladan – bio je to pristanak koji je kod mene izazvao neopisivo veselje, ali sam se potrudila da ga dobro skrijem.
– Restoran je samo nekoliko desetaka metara iza ugla – rukom sam pokazala prema mjestu na kojem se on nalazio.
– Znam – Igor je tiho rekao.
Pokušavala sam razgovarati s njime ali su njegovi odgovori bili kratki. Ponašao se kao da sam ga prisilila da bude sa mnom, što je na neki način i bila istina. Nisam mu ostavila previše izbora, i ja sam imala dojam da je sa mnom pristao izići na ručak samo iz sažaljenja. Mogao je jednostavno odbiti, a to je i namjeravao. Pa ipak, od tog vremena nekako smo se počeli spontano družiti. Nisam znala što se njemu dogodilo, sve dok mi jedna njegova kolegica to nije rekla.
– On je najpoželjniji udovac kojeg poznajem – priznala mi je u povjerenju.
– Što? – začuđeno sam pogledala.
– Nisi znala? – sada je bio red na nju da se čudi.
– Nisam – priznala sam. Doista nisam imala pojma. Stotine pitanja mi se rojilo u glavi, ali se nisam usuđivala postaviti niti jedno. Ono što mi je imala namjeru reći, reći će mi. U to nisam nimalo sumnjala.
Ja nisam ono što tebi treba
Poginuli su mu žena i sin – nastavila je. Znam da u tom trenutku nisam mogla doći do riječi. Nisam mogla ni danima poslije. Igoru sam bila dobra da bih mu pravila društvo, ali nije imao povjerenja u mene da bi mi otkrio ono što je bilo najvažnije u njegovu životu. Tek sam kasnije saznala da su oboje poginuli u automobilskoj nesreći. U samo jednom trenutku on je ostao bez svega i pokušala sam ga razumjeti. Ta otkrivena tajna kao da je još više rasplamsala moju ljubav. I Igor je kod mene osjetio promjenu.
– Što se događa? – zanimalo ga je.
Pogledala sam u njegove oči. Bile su to najljepše oči koje sam ikada vidjela. Iste takve su bile i njegove usne. Vanjštinom je mogao privući svaku ženu koju bi poželio, ali njegova nutrina se sastojala od ruševina. Toga sam bila svjesna. I zato sam mnogo više pazila da ga ne povrijedim. – Samo sam došla do zaključka da mi se sviđaš sve više – otvoreno sam rekla.
Igor je pogledao u pod. Muklo se nakašljao. Nisam mogla vidjeti njegovo lice. Bila sam uskraćena za informaciju koju mi je njegova mimika mogla pružiti.
– Ja nisam ono što tebi treba rekao je kada je podigao pogled.
– Kako ti možeš znati što meni treba? – upitala sam ga.
– Tebi treba netko … – zastao je. Nije znao kako da nastavi rečenicu. Lice mu je bilo u grču, a oči su mu se napunile suzama. Je li ga nešto podsjetilo na prošlost? Moje riječi ili ponašanje? Bila sam ljutita na samu sebe zbog svoje nesmotrenosti, ali kako sam ja mogla znati?
– Da čujem tvoje mišljenje? – poticala sam ga.
– Netko tko je … – uzdahnuo je. – Mnogo toga ne znaš o meni. Ja nisam isti čovjek kakav sam nekad bio. Doživio sam tragediju koja me je u potpunosti promijenila. Žao mi je – njegov glas mi nije davao nikakvu nadu.
No, ja nisam odustajala. Previše sam ga zavoljela da bih to učinila.
Osvajala sam njegovo srce malo pomalo i većinom sam ga osvojila. Počeo mi se otvarati polagano, a čak me i zaprosio nakon dvije godine druženja. Ja sam to smatrala svojim najvećim uspjehom, ali se moji roditelji s tim nisu slagali.
Nikada mi se nisi povjerio
Zšto baš on? – majka je bila najviše protiv mojeg braka. – Nikada nećeš moći pobijediti njegovu prošlost. Ona će uvijek stajati između vas.
– Što je tebe briga? – ljutito sam joj odbrusila. Nikada nisam bila drska kao što sam bila tada. Znala sam da ju je to pogodilo, ali je i mene njeno mišljenje. Što je ona imala protiv Igora? Trebala je samo poštivati moj izbor i ne miješati se. U pitanju je bio moj život, moja odluka, pa možda i moja greška. Čak ako se na kraju pokaže da je to istina, znat ću da sam pogriješila iz ljubavi, kao i većina mladih.
– Ti si moje dijete – majka je rekla razlog koji je po njenom mišljenju sve trebao opravdati, kako njene postupke, tako i riječi.
– I on je nečije dijete – ljutito sam rekla.
– Ne shvaćaš život onakvim kakav on jest. Da imaš imalo iskustva, ne bi se odvažila na ono što činiš.
– Što time želiš reći? – upitala sam je. – Volim ga – priznala sam joj ono što i nisam trebala. Moji su bili dovoljno rječiti. Udavala sam se iz ljubavi i doista sam vjerovala da će se sve posložiti kada počnemo živjeti zajedno.
U početku sve je bilo idilično, a onda se Igor gotovo neprimjetno počeo zatvarati u sebe, isključujući me iz svijeta u kojem se on nalazio. Bilo je trenutaka kada me je to izluđivalo, kada sam poželjela da se nisam udala, ali bi već u idućem trenutku uslijedilo kajanje.
Kad sam ušla u kuću, Igor je sjedio ispred televizora. Nije ni podigao pogled kada sam ga pozdravila. Sjela sam do njega. Torbicu sam usput odložila. Pogledala sam ga. Lice mu je bilo potpuno bezizražajno. Gledao je televizor, ali ga nije vidio, u to sam bila potpuno sigurna. Tada sam vidjela sliku koja je stajala okrenuta pored njega. Znala sam jako dobro da se na toj slici nalazi njegov sin, ali i pokojna supruga. Nešto me je pogodilo posred srca. Ustala sam i krenula u sobu. Sjela sam na krevet i počela plakati. Srce mi se slamalo. Tek sam tada postala svjesna koliko su bile istinite riječi moje majke.
Da je njegova supruga bila živa, znala bih se boriti. Jednostavno bih pronašla način, ali kako da se borim protiv onog misterioznog i meni potpuno nepoznatog?
Savjeti nisu pomagali. Nisam pronalazila put do njegova srca. On mi se nikada nije u potpunosti otvorio, nije podijelio svoje osjećaje sa mnom, kao ni svoju bol. Bila sam sigurna kako Igor smatra da ja nemam što tražiti u njegovoj prošlosti, ne u onoj u kojoj nisam bila prisutna u njegovom životu. Boljelo me je to što sam bila sama pored njega. Davao mi je svoje tijelo, ali ne i dušu, ne i srce, a to mi je bilo mnogo važnije. Ponašao se kao da je ono umrlo sa njegovom obitelji. Počela sam sumnjati u njegovu ljubav. Kada mi je posljednji put rekao da me voli? Ni ja se toga nisam sjećala. Čak i kada je izgovarao te riječi, imala sam dojam da to čini samo da bi me umirio.
– Melisa … – Igor je ušao u sobu. – Zašto plačeš? – sjeo je do mene. Uhvatio me je za ruku. Njegov stisak je bio nježan, blag i prepun suosjećanja. – Što se dogodilo? – upitao je.
– Ti si mi se dogodio – rekla sam ljutito. – Ne znam što da radim – priznala sam mu. Samo želim da te volim i da mi tu ljubav uzvratiš. No čini mi se da tražim nemoguće i da se to nikada neće dogoditi …
– Pobogu – Igor je pustio moju ruku. Promatrao me je u čudu. – Znaš da te volim – rekao je glasom koji je i meni samoj zazvučao nepoznato.
Odmahnula sam glavom. – Ljubav treba pokazati i dokazati odlučila sam sve staviti na kocku. – Što sam ja tebi? – unijela sam mu se u lice. Nisam se sramila svojih suza. Nije me bilo više ni za što briga.
– Supruga – Igor je odgovorio.
– Supruga? – napravila sam grimasu. – Zar ne bismo trebali dijeliti sve, doslovno sve? – nastavila sam otvoreno.
– Na što misliš? – Igor me je pogledao sa nerazumijevanjem.
– Na tvoju prošlost. Nikada mi se nisi povjerio i zatražio od mene pomoć ili razumijevanje. Nisi čak ni poželio da te u bilo kojem trenu shvatim. Ja te volim takvog kakav jesi, – počela sam grcati u suzama. – Ja želim znati nešto o tvojoj prošlosti, o osjećajima. Znam da ne mogu osjećati bol koju ti osjećaš, ali bih te pokušala shvatiti. Ti mi nikada za to nisi dao priliku. Znam da je u pitanju tvoja prošlost i da ja nemam pravo kopati po njoj, pogotovo ako se uzme u obzir da je ona toliko bolna, ali ja te volim i želim uz tebe ostarjeti. Želim da sve dijelimo, baš sve. A ja ne znam što osjećaš.
Borio se sa sobom, duhovima
Ponekad imam dojam da sve ono što ja radim uspoređuješ sa onim što je tvoja prva žena radila. Boli me to. Sam Bog mi je svjedok koliko je boli u meni. Ti je sa mnom ne želiš podijeliti, a ja sa tobom ne mogu. Živimo kao stranci. To je poražavajuće za mene i za našu ljubav. Strpljivo čekam da se nešto promijeni, ali ne znam koliko ću dugo to moći. Možda nisam lijepa kao tvoja prva supruga, možda nisam dobra u nekim stvarima kao što je ona bila, ali nas ne možeš uspoređivati. Ja sam ono što jesam. Ne želim kvariti uspomene, no i ja imam pravo na dio tebe, a imam osjećaj da je tvoje srce zajedno sa njima, da je mrtvo i da ja posjedujem samo jedan djelić njega.
Zastala sam da uhvatim daha. Da, iz mene je istekla bujica riječi, sve ono što sam skrivala duboko u sebi. Više to nisam mogla. Jednostavno sam mu rekla ono što sam osjećala. Možda sam to trebala učiniti i ranije, ali nikada nisam imala hrabrosti za to. Pogledala sam prema Igoru. Sjedio je. Lice mu je bilo blijedo poput kreča. Očito nije očekivao riječi koje je čuo. Nakon nekoliko trenutaka, prekrio ga je dlanovima.
Gledala sam kako iz njegova tijela izbija bol, kako se bori sam sa sobom, sa duhovima svoje prošlosti. Nije me ni pogledao. Bilo mi je doista žao što sam rekla sve ono. Možda nisam trebala, ali nisam mogla duže držati u sebi. Te rečenice su jednostavno izvirale iz mene i bile su posljedica mojih osjećaja. Morala sam mu reći. To se moralo dogoditi, samo je bilo pitanje vremena. Ako se on šutke znao nositi sa svojom boli, ja sa svojom nisam. Za moju je vrijeme očito bilo ograničeno.
Podigla sam ruku i pokušala ga dotaknuti, ali ju je on odgurnuo. Ustao je i izišao. Nije me čak ni pogledao. Ostala sam skamenjena. A možda nisam trebala biti. Ovo sam mogla očekivati od njega. Otišao je i odnio svoju bol sa sobom, isto kao i svoje nedoumice. Imala sam dojam da sam sve riječi prosula u vjetar i da sam ga s njima još više udaljila od sebe.
Vratiti ono učinjeno bilo je nemoguće, isto kao i izgovoreno. Bila sam spremna snositi posljedice i braniti ono što sam rekla. No kako da se od šutnje branim? Kako? Na to pitanje jednostavno nije postojao odgovor. Osjetila sam kako mi niz lice klize suze nemoći. A toliko toga sam željela promijeniti, željela sam podijeliti sa voljenim bićem sve ružno i lijepo, ali on očito nije imao ista očekivanja.
Osjetila sam riječi iz dna njegove duše
Ne znam koliko sam stajala u tom položaju. Kada sam se trgnula, tijelo mi je bilo ukočeno. Istuširala sam se i legla. Igor nije bio u kući. Sigurno je pronašao mjesto na kojem će pokušati ublažiti bol koju je nosio u sebi. Njemu je bila potrebna samoća, a meni on. Ja sama nisam mogla pronaći mir. Meni je trebao netko s kim bih podijelila sve što sam nosila u sebi. Zar se ljubav ne bi trebala očitovati i na taj način?
Iako sam legla, okretala sam se neprestano. Nemir koji se nastanio u meni bio je previše jak da bih mogla usnuti. Ustajala sam i vraćala se u krevet. Pred samo jutro čula sam kako Igor ulazi u kuću. Zatvorila sam oči kad je ušao u sobu. Prišao je krevetu. Pokrio me je. Sjeo je do mene i uhvatio me za ruku. Osjetila sam kako mu se tijelo trese od jecaja. Istog trenutka sam otvorila oči i sjela.
– Igore – prošaputala sam njegovo ime.
– Što je? – nisam znala trebam li ga zagrliti ili ostati u položaju u kojem sam i bila.
– Ja sam budala rekao je grcajući.
– Što to govoriš? – upitala sam ga.
– Istinu – nije me gledao u oči, iako je razgovarao sa mnom. Znala sam da se srami svojih suza. Kao muškarac, smatrao je da treba biti jak, ali i on je bio ljudsko biće. Volio je, osjećao, patio i slamao se nad tom boli.
– I nitko mi nije imao hrabrosti reći osim tebe – napokon me je pogledao. – Imala si pravo. Ja sam samo sebičnjak koji je mislio da nema pravo ponovno biti sretan. Bojao sam se da i tebe ne izgubim. Prvi put jedan dio mene je umro, a drugi put ne bih preživio. Znam da ne bih – ponovio je.
Pokušala sam nešto reći, ali mi ništa pametnog nije padalo na um.
– Znam da sam najviše nepravde nanio tebi. Oprosti mi – jače je stisnuo moju ruku. – Moja prošlost se tebe ne bi trebala ticati, tako sam razmišljao, ali nisam imao pravo. Ja s tom prošlošću živim, a pošto si ti sa mnom, živiš i ti na svoj način. Da, prokleto me je boljelo kada sam izgubio suprugu i sina. Molio sam se da i ja umrem s njima, ali sam bio živ. Disao sam, a to je bio jedini dokaz da živim. Nekoliko puta sam bio u iskušenju da im se pridružim, ali na taj način bih izdao uspomenu na njih. Želio sam živjeti i za njih, a onda sam tebe upoznao. Ne slutiš kroz kakav sam pakao prolazio.
Želio sam te, moje te tijelo željelo isto kao i srce, a ta želja je postajala sve jača i jača. Morao sam te imati, ali sam se bojao da ja u sebi nosim nesreću, prokletstvo koje bi i tebe moglo dotaknuti. Rekao sam ti da ne želim djecu, ali to nije istina. Želim ih, ali premirem od straha da se ne bi ponovila tragedija koja me je već jednom zadesila. Zaključio sam da je bolje ne izazivati sudbinu, ali možda griješim. Ne znam – slegnuo je ramenima. – Nikada nemoj u moju ljubav sumnjati rekao je ozbiljno. – S vremenom ću ti sve reći, samo imaj strpljenja. Volim te, volim te … – nagnuo se nad mene i nježno me poljubio.
Po prvi put sam osjetila da su te riječi ljubavi izgovorene iz dubine duše, da doista i njegovo srce misli ono što su mi njegove usne rekle.
– I ja tebe volim – rekla sam ganuto. Samo me je uzeo u zagrljaj. Bio je to zagrljaj nade, zagrljaj koji je obećavao ljepšu budućnost, onu u kojoj će sve tajne biti otkrivene. Osjećala sam da smo po prvi put muž i žena, da dijelimo dobro i zlo, a znala sam da je ovo tek početak. Slušala sam kako priča o svojoj pokojnoj supruzi, o djetetu, slušala sam o prošlosti koja se ispriječila između nas, ali nas je na kraju i spojila, ujedinila. Otvorio je svoje srce, napravio je mjesta za budućnost, za moju ljubav i za sve ono što nas je čekalo u životu.
0 komentari:
Objavi komentar