Samo da prijeđem granicu u jutarnjim satima dok nema gužve, razmišljao sam vraćajući se s poslovnog puta po Austriji, gdje sam tijekom proteklih dana sklapao ugovore o nabavi robe za firmu u kojoj sam bio zaposlen kao menadžer, a otad mi se život sveo na putovanja koja su me sve više umarala. Nakon stotine prevaljenih kilometara ponekad nam se učini da tim suvremenim cestama bezglavo jure motori bez ljudi, koje u velikim brzinama i ne primjećujemo za upravljačem. Mada nisam pristalica brze vožnje, prisiljen sam prilagoditi se tempu ostalih vozača na tim pistama smrti, u što se pretvorila autocesta, jer pri tim vratolomnim brznama upravlja motor, a ne vozač, pa nije iznenađujuče što toliki ljudi ginu u prometu. Na tim bih se zamornim putovanjima najčešće zaželio ljudskog glasa, pa sam jedan od rijetkih vozača koji uzima autostopere.
Tako razmišljajući tog prohladnog jutra kasne jeseni, približavao sam se graničnom prijelazu Podkoren, planinskome prijelazu otkuda se pruža pogled na visove Julijskih alpa, a na dalekom horizontu se u tom trenutku pomaljala užarena sunčeva kugla i ponijela moje misli u Zemlju izlazećeg sunca.
– E, moj prijatelju, kome ću ja sad prenositi svoje dojmove s mojih poslovnih putovanja kad te više nema u mojoj blizini? – pitao sam bezglasno, misleći na Ninoslava, mog drugara iz djetinjstva, nerazdruživog prijatelja i suradnika u poslu, koga sam pred mjesc dana ispratio na put za Japan. Nakon njegova odlaska, izlazak sunca za mene znači mnogo više nego običan početak novog dana. Obuzela su me sjećanja na zajednička maštanja o budućnosti u studentskim danima, jutarnje trčanje obalom rijeke, prve ljubavi i razočarenja na prvim koracima u život. Mada smo odabrali studije organizacije i informatike smatrajući naše zanimanje prestižnim u ovom našem vremenu, morali smo prihvatiti ponuđeni nam posao koji nije imao mnogo veze s našom naobrazbom, ne bi li kakvom takvom zaradom pripomogli kućnom budžetu naših roditelja koji su nas predugo uzdržavali.
A onda se u njegovom životu pojavila Suzuko, mala Japanka, kako smo je među sobom nazivali. Nikako mi nije bilo jasno da se moj prijatelj, dvometraš zaljubio u minijaturnu Veneru, kakvoj je sličila Suzuko. Nisam rasist, ni nacionalist ali prema djevojkama s Dalekog istoka sam osjećao izvjesnu odbojnost mada je nisam znao objasniti. Nisam baš siguran da je to odbojnost ili samo zaziranje od nepoznatog, drukčijeg mantaliteta i kulture. Tek kad sam pobliže upoznao Suzuko kao prijateljevu djevojku, uvidio sam svoju zabludu. No ipak sam bio iznenađen kad mi je Ninoslav jednog dana rekao:
– Ako želim zadržati Suzuko, moramo se vjenčati kako ona ne bi morala napustiti našu zemlju jer joj ističe dozvola boravka.
– Jesi li dobro promislio, Nino? Nije li brak i suviše ozbiljna veza u koju srljaš vođen dobrohotnošću?
– Ne samo dobrohotnošću, već emocijama i dubokim promišljanjem budućnosti. Suzuko je u moj život unijela smirenost kakvu nikad ranije nisam osjećao.
Najbolji prijatelj odlazi u Japan
Njena životna filozofija, da se trebamo radovati svakom novom danu, čini sretnim svako moje buđenje. Ti znaš koliko sam bio nezadovoljan životom, a posebno sam razočaran poslom koji obavljam jer, da sam želio biti trgovački putnik, ne bih pet godina studirao. Već sam prve godine u firmi shvatio da je “menadžer”, što mi stoji kao zanimanje, obična varka. U toj firmi nema napredovanja u službi ako nisi rođak vlasnika. Uzalud mi strani jezici, stečeno znanje i konačno, sposobnost. Zato sam eto, odlučio sa svojom suprugom otići u Japan. Jer ovdje nema života ni za nju, ni za mene. Ona je to isto shvatila samo je njeno objašnjenje nešto suptilnije. Suzuko je postigla svoj cilj zbog kojeg je došla u Europu da upozna način poslovanja – i nema želje ostati ovdje. Da se nismo zaljubili, ona bi se već vratila, ali kad sam joj priznao da bez nje ne mogu zamisliti svoj život, predložila mi je vjenčanje kao izlaz.
– A ja sam bio uvjeren da …
– … da se ženimo zbog njenog dobivanja dozvole boravka. To je samo taktička varka za firmu i moje roditelje koji bi se vrlo teško pomirili s mojom namjerom da ću ih napustiti. Kad sredimo dokumente, morat će se pomiriti sa stvarnošću da odlazim sa svojom ženom – odao mi je Ninoslav svoju namjeru o odlasku u tu daleku zemlju.
Nakon tog saznanja, obuzela me tuga iz posve sebičnih razloga. Spoznaja da gubim najbojeg prijatelja bila je za mene i suviše teška da bih se mogao diviti njegovoj hrabrosti što se usuđuje potražiti sreću u zemlji toliko različitoj od svoje domovine. Da je odlazio u bilo koju zemlju, i najudaljeniju u Europi ili u Ameriku, ne bih osjećao taj gubitak tako bolnim, ali u Japan! Činila mi se nestvarnom i sama pomisao da će tamo biti sretan. Nakon njegova odlaska u mom je životu nastala velika praznina, mada smo ostali u kontaktu zahvaljujući internetskoj vezi pa sam tek tada shvatio da je naš planet nakon mogućnosti komunikacije koju donosi internet, postao globalni dnevni
boravak, a s obzirom na prometne veze, više ništa nije daleko.
Ispred mene je bila kolona vozila pa se vožnja svela na ono već poznato, stani – kreni, kad se usput može vidjeti sve što se događa oko nas, pa sam tako zapazio autobus pokraj kojeg su putnici stajali sa svojom prtljagom. U prvi sam tren pomislio da čekaju carinjenje dok me iz razmišljanja nije prenulo kucanje na staklo koje sam odmah spustio.
– Oprostite, gospodine, autobus kojim sam putovala iz Njemačke, ne može dalje voziti zbog kvara na motoru pa čekamo da pošalju drugo zamjensko vozilo, a nitko ne zna kad će taj drugi stići – bojažljivo mi se obratila crnokosa djevojka kratke frizure, s nabačenim ogromnim šalom koji joj je skrivao dio lica, mada sam već na prvi pogled ustanovio da je djevojka Azijatkinja. U prvi sam tren pomislio da mi se priviđa zbog netom prekinutih misli o prijatelju koga je ljubav prema Azijatkinji odvela u daleki svijet. Protrljao sam oči da se vratim u stvarnost, ali sam ugledao istu sliku. Budući da ja nisam rasist, nije ova djevojka trebala biti tako bojažljiva kako mi je izgledala, govoreći tihim, nesigurnim glasom.
– Ako se želite povesti sa mnom, skratite priču jer se kolona ubrzano pomiče prekinuo sam zamuckivanje mlade žene kojoj je očito bilo vrlo neugodno zamoliti me da je povezem.
– Da, upravo sam vas htjela zamoliti jer vidim po registraciji da ste iz kraja u kojem živim i kamo upravo putujem. Možete me ostaviti u Ljubljani, odakle mogu …
I opet sam morao prekinuti njeno opširno objašnjavanje pa sam izašao iz automobila, stavio njen kovčeg u prtljažnik, a njoj otvorio vrata i ponudio suvozačko sjedalo.
– Mogla sam ja sjesti i otraga, nije problem … – rekla je osmotrivši me sumnjičavim pogledom, što me istinski zasmetalo, pa sam rekao ne skrivajući uvrijeđenost:
– Ako me smatrate pokvarenjakom pa se bojite da ću vas napastovati, još se uvijek možete predomisliti.
– Oprostite, nisam mislila ništa loše! Izgleda da su mi živci malo prenapeti zbog neočekivanog prekida putovanja, a željela bih što prije stići kući.
Nakon formalnog upoznavanja i kratkog razgovora, zaključili smo da ju je poslužila sreća što se namjerila baš na mene, jer smo živjeli u istom gradu.
– E, baš vas je sam Bog donio, gospodine Igore! – izgovorila je nakon izvjesnog vremena vedrim glasom, posve drukčijim od onog mucanja, a njeno je lice, sretno i nasmijano, zablistalo u svoj svojoj mladenačkoj, neobičnoj istočnjačkoj ljepoti. Učinila mi se poput djevojćice, onako kratko ošišane kose, crne kao noć i vlažnih tamnih očiju iz kojih je izbijala radoznalost.
Annchi sam ispričao svoj život
Vidim da ste lijepo odgojeni, gospođice Annchi, kad starije muškarce poput mene oslovljavate s “gospodine”. No, budući da je pred nama još dosta putovanja, možemo se jedno drugom obraćati samo imenom. Slažete li se?
– Naravno, Igore! I ne mislim da spadate u starije muškarce! Ako vam je dosadno, uključite radio i osjećajte se kao da mene nema – rekla je znatiželjno promatrajući planinski okoliš, a Julijske su alpe u to doba godine predivna slika prirode.
– Radije bih razgovarao, ako ste i vi rapoloženi za razmjenu mišljenja, jer mi u mojim dugim putovanjima nedostaje upravo ljudski glas rekao sam s užitkom slušajući njen simpatični izgovor nekih naših tipičnih izraza. No, na poseban je način iz njenih usta zvučalo i ono “r”, kad bi izgovorila moje ime Igor. Činilo mi se kao da se svaki put zakotrljala loptica po baršunastoj podlozi. Da probijem led, ispričao sam joj čime se bavim i da još uvijek živim s roditeljima.
– Ako se muškarac ne oženi nakon završenog studija, u jurnjavi za karijerom zaboravi da mu godine prolaze. Pogotovo pojure nakon dvadeset i pete, a onda se i roditelji počnu brinuti hoće li njihov sin ostati neženja. U našem mjestu ima dosta neoženjenih muškaraca, tzv. starih momaka, jer se djevojke nerado udaju za dečke koji nisu bogati. One završvaju škole i zaposle se u većim gradovima i pod cijenu da ostanu usidjelice, ne žele se udati za muškarce koji nisu dobro situirani, a pogotovo ne žele pod isti krov sa svekrvom. Vjerujete da se u današnje vrijeme muškarcu teško oženiti ako nema unosno zaposlenje i vlastiti stan u gradu. Među takve i ja spadam. Radim, doduše, u firmi koja ima svoje sjedište u gradu, ali stanujem u obližnjem mjestu, kod roditelja koji se bave poljodjelstvom. Uglavnom voćarstvom i povrtlarstvom, a naše proizvode plasiramo trgovačkom lancu.
Dok ne kupim stan, nema ni ženidbe, jer ni jedna djevojka koju sam do danas upoznao ne želi živjeti kod svekrve, pa još k tome van grada. Imao sam curu s kojom sam bio u vezi za vrijeme studija pa smo se čak i zaručili prije nego smo diplomirali, ali se nismo vjenčali jer mi je postavila uvjet da nađemo podstanarski stan čim sam dobio posao. Plaćajući podstanarstvo, nikad ne bih mogao uštedjeti ni novčića, a da kupujem stan na kredit i radim za kamate, moja mi zdrava pamet ne dozvoljava – posljednje sam riječi izgovorio prilično ljutito, jer bi me svako prisjećanje na moju Lanu, koja me ostavila gotovo pred vjenčanje, uvijek ponovo naljutilo.
“Ti ćeš Igore, i dalje ostati moja najveća ljubav, ali je brak suviše ozbiljan potez u životu da se rukovodimo samo emocijama” – proletjela mi je mislima rečenica što ju je izgovorila moja ljubljena vraćajući zaručnički prsten. Naravno, nisam slučajnoj suputnici povjeravao sve ono što mi se u tim trenucima rojilo glavom. Imao sam dojam da pažljivo i zainteresirano sluša moje pripovijedanje, pa kako ona nije pokazivala želju da nešto kaže o sebi, nastavio sam nakon dulje šutnje:
– Nemam hrabrosti da se otisnem u svijet, van svoje zemlje, nekamo gdje se bolje zarađuje, kao što je učinio moj prijatelj. Oženio se Japankom i otišao u Tokio. Ali isto tako, ne želim napustiti roditelje koji od mene očekuju potporu kad ostare. Čitavog života skrbe za moju i budućnost moje djece – budem li ih ikad imao – jer se moja sestra udala u imućnu obitelj. Kuća koju je sagradio moj otac Joško, komfornija je od svakog mogućeg podstanarskog stana, a majka mi Dorica, blage je i snošljive naravi pa će se dobro slagati sa snahom kakva god ona bila – nezaustavljivo sam oslikavao svoje obiteljsko stanje kao da hvalim robu koju želim prodati.
Nije mi bilo jasno je li me na ispovijedanje motivirala moja profesionalna deformacija ili želja da me Annchi pobliže upozna. Budući da sam je od prvog trenutka doživljavao kao pažljivu osobu, koja sa zanimanjem prati svaku moju riječ, činila mi se drukčijom od žena koje nisu znale slušati, već samo puno govoriti. Takva je bila i moja Lana. Nisam mogao doći do riječi pa se užasno uvrijedila kad sam je jednom upitao, gdje se gasi. Ili je možda u mojoj podsvijesti proradila nekakva skrivena pomisao jer, Annchi mi se doista sviđala, pomislih gledajući njen božanstveni profil. Budući da živimo u istom mjestu, ne bih imao ništa protiv da postanemo barem prijatelji, a možda i nešto više, kao što je moj prijatelj postao suprug Japanke.
Pomislio sam kako je draga osoba
Oprostite, ne čini li vam se da smo zamijenili uloge? Ja se nezaustavljivo raspričao pa vi ne možete doći do riječi – tog sam se trenutka malo postidio. No, moja je suputnica i dalje šutjela samo se smješkajući.
– Brine li se vaša mama kad ste na putovanju kao što je moja mama zabrinuta kad god sam ja na duljem putovanju? Ponekad me i ljuti njena prevelika briga, ali je pokušavam razumjeti, a vjerojatno ću je shvatiti kad jednom i sam postanem roditeljem – rekao sam da razbijem tišinu.
– Nisu svi roditelji tako brižni, pogotovo ako djeca ne žive s njima ili roditelji žive daleko od njih, kao moji. Moji roditelji žive u Šangaju, gdje sam i ja rođena. Otkad sam završila visoku školu za hortikulturu, došla sam u Europu k rođaku koji živi u vašem gradu i bavi se trgovinom. Za život zarađujem pomažući u stričevoj robnoj kući na pakiranju kozmetike, a po potrebi i u kućnim poslovima. Budući da želim steći što više znanja iz svoje struke, uz posao dopunjavam svoje obrazovanje, a bude li sreće da se zaposlim, rado bih ostala u Europi. Upravo se vraćam iz Njemačke s jednog svjetskog simpozija o hortikulturi pa želim što prije stići kući. Zato sam vam puno zahvalna što ste me povezli …
– Nemojte mi zahvaljivati, Annchi! I meni je mnogo ljepše putovanje u društvu i razgovoru. Inače, dok u automobilu putujem sam, razmišljam o svemu i svačemu. Danas sam zaokupljen mislima o mom prijatelju u Tokiju. Puno mi nedostaje, a Japan je predaleko da se posjećujemo. Baš je taj život čudan. Izgleda da čovjek uvijek želi ono što nema. Vi kažete da biste ostali u Europi, a njemu je bila na dohvat ruke pa je ipak otišao u Japan.
– Vi se još uvijek niste pomirili s gubitkom prijatelja, ali morate shvatiti da je ljubav prema ženi jača od svakog prijateljstva – rekla je Annchi, a ja sam shvatio da sam pretjerao sa svojim žalopojkama. Ulazeći u Ljubljanu, promet je postao gust pa je naš razgovor utihnuo, a kad smo se našli na cesti van grada, uključio sam radio.
Na jednom smo odmorištu prezolagajili i javili se svojima kući. Slušajući njen razgovor na kineskom, u tom mi se trenutku učinila stranom i dalekom osobom u čiju intimu nikad ne bih mogao prodrijeti pa sam nehotično pomislio na Ninoslava, pitajući se kako se on osjeća okružen ljudima čiji jezik ne razumije. Nastavak puta je proticao u zapažanju predivnih slika jeseni na brežuljcima obraslim voćnjacima, plamenim bojama živica i šumama prošaranih bojama jeseni.
– Kad sam rekla da želim ostati u Europi, mislila sam na ovaj kraj koji sam već upoznala i uvijek se ponovo divim ljepotama koje može stvoriti samo priroda – jedini umjetnik čija su djela originali. Sve drugo što čovjek stvara, imitacija je već postojećeg. Teško mi je izreći sve što bih željela jer trebam još mnogo učiti vašeg jezika – rekla je, iako je meni već i onim što je izgovorila, otkrila svoju tankoćutnost.
– Znam kako se osjećate, jer sam često u situaciji da niti u svom materinjem jeziku ne pronalazim riječi kojima bih izrazio svoja osjećanja i misli – rekao sam, promatrajući u njenim očima ljepotu kojoj smo se divili, a koju ja do tada i nisam zapažao. Približavajući se našem odredištu, učinilo mi se putovanje s tom djevojkom prekratko. Tako nenametljiva, umjerena i draga osoba ne susreće se baš često, a njena jednostavnost u shvaćanju života me istinski zaintrigirala. Hoću li izdržati da joj ne kažem kako bih je želio ponovo sresti, ili je mudrije ostaviti vremenu da presudi? Budući da je trgovina njenog rođaka bila u gradu, nisam vozio obilaznicom do svoje kuće, već preko grada.
– Bilo mi je lijepo putovati s vama, a sad vas molim da stanete kod parka. Pružajući mi svoju nježnu ruku, zahvalila je na vožnji, i dotaknuvši me svojim toplim pogledom krenula je prema pješačkom prijelazu i još jednom mi domahnula rukom. Sjeo sam za upravljač i krenuo dalje s osjećajem tjeskobe, svjestan da sam nešto važno propustio učiniti. Nisam joj ponudio svoj broj mobitela, a niti ražio njen broj, zbog čega se vjerojatno naglo ugasio onaj blagi sjaj u njenim očima kad mi je pružila sitnu ruku na rastanku, mi se možda samo tako činilo. Približavajući se svom domu, odbacio sam sva razmišljanja o proteklom danu i Annchi, i na majčinu radost, s apetitom jeo pripremljena jela.
– E, sad kad si se u miru naručao, da ti priopćim novosti: postao si ujak jer ti je sestra Nevenka sinoć rodila nećaka. Zamisli iznenađenja kad mi je zet Luka javio da sam postala baka, a ja nisam imala pojma da je Nevenki vrijeme za porođaj. Naime, kad smo se ovih dana čule na telefon, nije mi htjela reći da je pred porođajem kako bi me oslobodila brige. No, sve je dobro kad sretno završi, a maleni je rođen zdrav i snažan, što je najvažnije od svega. Krstitke ćemo proslaviti negdje za mjesec dana. U rodilište ne puštaju zbog viroze pa ćemo ih posjetiti kad dođe kući. Slušaj dalje, jer imam važnu vijest za tebe osobno. Srela sam tvoju Lanu …
– Moju Lanu? Otkud moju, kad smo se rastali pred godinu dana! – prekinuo sam majčino pričanje, na što je ona podigla ruku, govoreći: Moraš čuti što ti poručuje jer sam obećala da ću ti prenijeti njenu poruku i pozdrave.
– Hvala joj na pozdravima, a poruka me baš i ne zanima jer me napustila čim je dobila posao u glavnom gradu. U tom mi se trenutku pred očima pojavio lik skromne djevojke čija me spokojna jednostavnost očarala i svojim uljudnim ponašanjem i razgovorom naše zajedničko putovanje učinila nezaboravnim, za razliku od Lane, čijih se riječi izgovorenih na posljednjem susretu jednostavno ne želim sjećati.
Lana pokušava obnoviti našu vezu
Moram održati obećanje da ću ti prenijeti poruku. Ti ćeš je saslušati, a postupiti po svojoj želji i nahođenju. Jer, ne zaboravi, trideseta ti je na leđima pa ako ne namjeravaš ostati neženja, uzmi što ti se nudi – rekla je mama pomalo ljutito.
– Mogu li iz priloženog zaključiti da je Lana tebi ponudila obnovu naše propale veze? Drugim riječima, spremna je na udaju makar i pod isti krov sa svekrvom? – pitao sam s osjećajem nelagode i od same pomisli na Lanino izvještačeno dodvoravanje mojoj majci kako bi je pridobila na svoju stranu.
– Ne budi zlopamtilo, sine! Ipak se vas dvoje dobro poznajete, što je jako važno za brak, pa ako postoji još samo iskra ljubavi, brzo ćete se vas dvoje vratiti na stare staze. Izgleda da je došla k pameti jer je ostavila posao u Zagrebu i zaposlila se u našem gradu pa će samo na podstanarstvu što je tamo plaćala, uštedjeti trećinu plaće. Uostalom, ovdje ti je broj telefona pa je nazovi ! – pružila mi je papirić s ispisanim brojem, te izašla iz kuće. Papirić sam u ljutnji zgužvao, ali sam ipak broj zapisao u notes, zlu ne trebalo. Nisam je namjeravao nazvati, barem ne onog dana da ne pomisli kako sam jedva dočekao da me se sjeti. Te sam noći unatoč umoru teško zaspao, a u snovima mi se javila slika Annchi kako trči niz padinu brežuljka, pada i kotrljajući se zove u pomoć. Probudio sam se sav u znoju i popio čašu vode u kuhinji, gdje sam zatekao oca koji se u kasne sate vratio sa sastanka poljoprivrednih proizvođača.
– Je li ti posao bio uspješan? Izgledaš jako umorno, sine! Ta će te putovanja dokrajčiti, a plaća ti je sve manja umjesto da raste. I naša je zarada premala da uzmemo još kojeg radnika, a nas dvoje se ubijamo od posla. Cijena jabuka ostaje ista kao i lani, a uvoz će nas dokrajčiti. Morat ćemo ozbiljno porazgovarati o daljnjim potezima, no sad je vrijeme za spavanje – rekao je otac, vidno umoran od posla i briga. Što bi mogao značiti ovaj košmarni san, ako snovi uopće imaju kakvo značenje, razbuđen nakon razgovora s ocem, razmišljao sam zureći u strop obasjan mjesečinom, a u glavi su mi se sudarale misli o Annchi i Lani pa sam se zapitao, nisam li ja malo luckast kad ih uspoređujem. Što uopće znam o toj djevojci iz daleke Kine? Možda ima dečka, pripadnika svog naroda kojih ima već priličan broj u našem gradu? Možda je čak udana, a nije mi rekla iz nekih razloga, dok ja sanjarim o njenom lijepom licu, razapet između sna i jave?
Redala su se tako pitanja bez odgovora, dok mi nije mislima proletjela ona poznata narodna izreka: “kuj željezo dok je vruće”, koja me sljedećeg dana odvela u trgovinu djevojčinog strica kako bih ispravio pogrešku što sam Annchi pustio da ode bez da sam spomenuo svoju želju o nekom budućem susretu. Moram je vidjeti dok me nije zaboravila, bila je moja čvrsta odluka dok sam majci govorio da ću kasniti s posla.
– Ipak ćeš me poslušati – rekla je uz osmijeh, vjerojatno misleći da sam dogovorio susret s Lanom. Tog se dana nisam mogao koncentrirati na posao. Neprekidno sam mislio na susret s Annchi i ne sluteći što me očekuje u trgovini njenog rođaka. Budući da je moja firma bila na drugom kraju grada, u dotičnoj trgovini još nikad nisam bio. Najprije sam obišao tezge s raznovrsnom robom koju su nudile prodavačice, većina njih žene iz našeg mjesta, pa sam se obratio gospođi srednjih godina pitajući za Annchi.
– Mlada djevojka, jučer je sa mnom doputovala iz Njemačke pa joj je u prtljažniku ostao remen od torbe koji joj želim vratiti – objasnio sam prodavačici, smislivši laž u posljednjem trenutku.
– Pričekajte malo dok zamolim kolegicu da pripazi na tezgu pa ću je potražiti – rekla je ljubazno.
Čekajući, razgledavao sam robu kao zainteresirani kupac, promatrajući dovoženje robe iz skladišta, kad za jednim kolicima, s leđa ugledah poznatu platinastu Laninu kosu i dio lica čiji sam profil odmah prepoznao. Iznenađen njenom pojavom, stao sam iza jednog stupa kako me ni bi primijetila i žurno se vratio ususret ženi koja se vraćala svojoj tezgi.
– Doći će svakog trenutka – slušao sam s olakšanjem jer, dolazeći u trgovinu, već sam svašta pomišljao: da mi se Annchi predstavila lažnim imenom, da mi nitko od zaposlenika neće odgovoriti na pitanje poznaje li je, a možda ta djevojka i ne postoji u stvarnosti već je plod moje mašte? Kad sam je ugledao, a prepoznao bih je među stotinama žena, požurio sam joj ususret, teško se uzdržavajući da je od radosti ne zagrlim i poljubim.
Morao sam ponovo vidjeti Annchi
Kad me ugledala, njen osmijeh sreće govorio mi je više od tisuću riječi. Naklonom glave zahvalila je gospođi koja ju je potražila i kao po dogovoru, izašli smo iz trgovine i ušli u obližnji kafić.
– Remen od moje torbe?! – progovorila je uz očaravjući smiješak čim smo sjeli za stol, dajući mi na znanje da je shvatila izliku da je potražim.
– Oprosti mi, Annchi, što sam dopustio da se onako rastanemo. Da sam uzeo broj telefona, već sinoć bih ti se javio želeći čuti tvoj glas.
Bez odbijanja je prihvatila bliski način oslovljavanja, vjerojatno dijeleći ista osjećanja kakva su me natjerala da je što prije potražim. – Da te nisam ponovno srela, bila bih jako tužna – rekla je gledajući me ravno u oči kao da mi želi pročitati misli.
– I ja bih bio, ne samo tužan, već i nesretan. Nikad si ne bih mogao oprostiti da sam te izgubio. Nisam te pitao ima li kakvih prepreka za našu vezu? Imaš li nekoga kome si se obećala?
Glavom je davala odgovor ne, kad još nisam ni pitanje završio, što me ohrabrivalo za daljnja pitanja, jer sam želio biti siguran da je ona moja izabranica. Budući da je izgledala poput djevojčice, morao sam doznati koliko joj je godina, hoće li njen stric prihvatiti našu vezu, kako će reagirati njeni roditelji na mješoviti brak, ako do njega dođe.
– Moji su roditelji prosvjetni radnici i u doslovnom su smislu prosvijećeni. Oni shvaćaju da ljubav ne poznaje granice, da čovjeka čine mnoge osobine koje proizlaze iz karaktera i naravi, a ne boja kože i pripadnost nekoj rasi, naciji ili religiji. Što se tiče mog strica, on iznad svega cijeni istinu pa mu moram reći gdje i kako smo se upoznali, a izbor prijatelja prepušta meni kao zreloj osobi od dvadeset i šest godina. Vidjet ćeš da je moj stric razuman, tolerantan i dobar čovjek.
– Želim ga upoznati i tražiti dozvolu da u subotu izađemo na večeru – rekao sam držeći je za ruku preko stola.
– Reci mi što te još muči, jer osjećam tvoj nemir – pročitala je moju zabrinutost zbog Lanine blizine. Jer, Lana je goropadnica svoje vrste, sklona intrigama pa bi mi mogla zagorčiti život. Ispričao sam joj u kratkim crtama o propaloj vezi s Lanom, o poruci koja me dočekala kod kuće, kao i iznenađenje kad sam je ugledao u trgovini kao radnicu.
– Ta djevojka kod nas radi na određeno vrijeme jer je ostala bez posla zbog recsije u vašoj zemlji. Ako si ti siguran u svoje osjećaje prema meni, problema ne može biti. No, susret s Lanom je uslijedio već istog dana van svih očekivanja, kad sam Annchi dopratio u trgovinu da upoznam strica.
– Bog, dragi! Mama ti je prenijela poruku, zar ne? – dočekala nas je pred trgovinom i pozdravila se sa mnom kao da smo u najidiličnijem ljubavnom odnosu, ignorirajući Annchi kao da ne postoji.
– Bog, Lana! uzvratio sam pozdrav. – Da te upoznam, moja djevojka Annchi – namjerno sam rekao djevojka umjesto prijateljica, tako da shvati na čemu je, te sam nastavio: – Da, mama mi je prenijela poruku pa kako nisam zainteresiran za tvoj prijedlog, nisam te ni zvao. Oprosti, nas dvoje žurimo – rekao sam.
Ispratila nas je pogledom punim mržnje, poluotvorenih usta od čuđenja. Doduše, nakon predstavljanja Annchi kao svoje djevojke, očekivao sam provalu bijesa uz prostačenje i porugu, ali ju je izgleda život opametio pa se suzdržala od vrijeđanja gazdine nećakinje. Susret sa stricem je protekao upravo kako je Annchi i predviđala. Kad smo mu ispričali kako smo se upoznali, podržao je našu želju za druženjem, uz napomenu da je taj naš susret vjerojatno predodredila neka viša sila koju ljudi nazivaju sudbina.
– Jeste li se sreli, sine? – dočekala me mama s pitanjem čim sam došao kući.
– Jesmo, sreli smo se!
– Moj Igore, vidim ti na licu da si zadovoljan! – nastavila je. – I ja ću biti najzadovoljnija kad čujem svadbena zvona. Nadam se da ste oboje došli pameti pa vidite da je svako čekanje gubitak dragocjenog vremena, jer za ženu je trideseta godina krajnja granica za udaju ako želi imati djecu.
– Ali mama, o kome ti pričaš? Po ovome što čujem, zaključujem da misliš na Lanu.
U tom se trenuku oglasio mobitel, i čim sam čuo prvu rečenicu, znao sam da taj razgovor neće biti nimalo ugodan. Neće to biti ni razgovor, već Lanin monolog, žene povrijeđene taštine koji moram odslušati, ako se ne želim spustiti na njezin svađalački nivo.
– Zar sam ja zaslužila od tebe takvo poniženje da mi predstaviš onu gnjidu kao svoju djevojku? Da si našao curu dostojnu da me zamijeni, ne bih se uopće ljutila na tebe, ali ona kretenka koja ti jedva doseže do pupka ne zaslužuje takvog muškarca kakav si ti, Igore! – uslijedile su pogrdne riječi na račun Annchi, riječi koje ni papir ne bi podnio.
Strah što će reći moji roditelji
Zar te tvoj vrli prijatelj Ninoslav zarazio virusom ljubavi prema Azijatkinjama kad si pošao njegovim stopama, a tvoja mi licemjerna mama nije priznala da ćeš joj dovesti snahu Kineskinju. Dapače, obećala mi je da će ti prenijeti moju poruku da ti se želim vratiti. Zato sam i došla kući jer sam bez tebe u velikom gradu usamljena – nastojala me svojim lažima pridobiti dok se u meni skupljao bijes.
– Sad je dosta, Lana! – planuo sam povrijeđen njenim lažima i uvredama. – Zar ti nije dovoljno gadosti kojima si se nabacila na Annchi, misliš da možeš vrijeđati i moju majku nazivajući je licemjerkom? Tvoj monolog više ne mogu slušati pa ću prekinuti vezu. I, nemoj me, molim te, više nikada zvati jer nas dvoje nemamo što reći jedno drugome.
– Tko je Annchi i tko to mene vrijeđa? – pitala je mama jer je kriomice slušala moj razgovor.
– Još si dobro prošla, jer te tvoja nesuđena snaha Lana, iz svog bogatog arsenala pogrda, nazvala tek licemjerkom.
– Ali, zašto? Pa jučer smo tako lijepo razgovarale – čudila se moja dobrodušna mama.
– Kad dođe tata u kuću, uz kavu ću vam ispričati što mi se izdogađalo u protekla dva dana pa će ti sve biti jasno. Otac je uskoro došao, a mama je drhtavom rukom od uzbuđenja, ulila kavu u šalice i sjela za stol. Oboje su me slušali otvorenih usta. Kad sam započeo priču od raskida zaruka s Lanom i njenom šutnjom sve dok je imala posao u Zagrebu.
– Budući da se nije uspjela udati, a niti zadržati posao, sad bih bio dobar i ja. Umjesto da se meni obrati, pokušala je obrlatiti mamu kad sam bio na putovanju na kojem sam upoznao i zavolio djevojku … ispričao sam slijed događaja kako sam upoznao Annchi i njenog strica, te doznao da se Lana upravo kod njih zaposlila kao obična radnica.
– Nije se ona vratila kući zbog mene, već zato što je dobila otkaz pa bi se sad trebala udomiti u našoj kući. Razumijem njenu situaciju, ali čemu te laži? Da je bila iskrena i barem malo skromnija, možda bismo se vratili jedno drugom dok još nisam zavolio djevojku koju krase osobine koje nedostaju Lani, a to je iskrenost, jednostavnost, uljudnost i skromnost. S tom ženom, porijeklom iz Kine, Annchi, želim provesti svoj život. Nadam se da ćete vas dvoje poštovati moj izbor bračne družice.
Nakon podulje šutnje, javio se tata Joško. – Sine, poštovat ćemo tvoj izbor, ali bismo tu djevojku htjeli upoznati što prije.
– Pozovi je na nedjeljni ručak. Neka dođu i njeni rođaci kod kojih živi – rekla je mama i odmah počela osmišljavati što će sve spremiti za taj posebni ručak. Nakon svega sam odahnuo s olakšanjem, zahvalan Lani što me svojom provokacijom natjerala da pred roditeljima otvorim dušu i srce, te ubrzam događanja koja će me dovesti do vjenčanja s mojom voljenom. Ipak nisam očekivao tako jednostavan pristanak mojih roditelja da se oženim Kineskinjom i tako topli prijem njenih rođaka u našoj kući u kojoj se otada život stubokom promijenio. Pokazalo se da će naša ljubav donijeti prosperitet i očevom gospodarstvu.
Nove ideje o unapređenju proizvodnje u povrtlarstvu, što je iznijela Annchi kao stručnjakinja za to područje, kao i zamisao njenog strica, vještog trgovca, o plasmanu te robe u njegovoj samoposluzi prehrane, koju upravo priprema za otvorenje, riješit će mog oca najvećih briga. Kad se sretnu ljudi neopterećeni predrasudama, nema prepreka putu u bolju budućnost.
Otada živimo i radimo kao složna obitelj, a ja sam konačno dobio priliku da radim u stričevoj firmi posao za koji sam se obrazovao. Sva beskrajna putovanja su iza mene. Kako bismo zatvorili usta zlobnicima spremnima na ogovaranje što nevjenčani živimo bračnim životom, prigodom krstitki mog nećaka Srećka, vjenčanje smo obavili u matičnom uredu. Svadbenu svečanost uz vjersko vjenčanje održat ćemo u proljeće, uz prisustvo Annchijinih roditelja, kao i prijatelja Ninoslava i Suzuko koji su mi svojim primjerom dali poticaj da ne bježim od ljubavi zbog rasnih razlika. Jer, svi smo mi samo ljudi, ako to jesmo. Često o tome promišljamo u dvoje kad se nakon obavljenih poslova nađemo u našoj toploj sobi pokraj kamina u kojem pucketa vatra.
– Kad sam te srela Igore, mislila sam da su naši svjetovi posve različiti pa sam se uplašila emocija koje su se počele rađati u mom srcu, uvjerena da je ta ljubav nemoguća zbog dva različita svijeta kojima pripadamo. No, ipak sam se u tim trenucima osjećala sretnom ne želeći ništa više do tvoje blizine. Najsretnije biće na ovoj planeti bila sam onog dana kad si me došao potražiti i priznao mi da me voliš. Mislim da to nije obična ljubav, već neka dubinska povezanost srodnih duša nastala među nama između jednog izlaska i zalaska sunca – često me Annchi iznenađuje dubinom svog promišljanja. Vjerujem da je ovo proljeće početak mog novog života u braku koji će pokraj takve žene kakva je Annchi, teći poput mirne rijeke.
0 komentari:
Objavi komentar