LJUBAV DVOJE SRETNIH BESKUĆNIKA

Jadranko je odrastao u obitelji seoskih učitelja koji su bili zaljubljenici u prosvjetarski poziv pa su željeli da i njihov sin pođe istim putem.
– Ne želim biti prosvjetar i čitavog života gacati po seoskom blatu, ili pak u gradu podučavati razmaženu dječurliju za plaću od koje se jedva preživijava. Bit ću slikar kad mi je Bog dao sposobnost da kistom dočaravam ono što vidim, a zapažam i ono što mnogi ne primjećuju. Jesu li moji likovni radovi uvijek bili najbolji na izložbama pa ste i vas dvoje govorili da imam izuzetni talent za slikanje? – proturječio sam roditeljima kad su me nagovarali da se upišem na učiteljski fakultet.
– Završi ekonomiju ili pravo da možeš zarađivati kruh svagdašnji, ali se ostavi kista i boje kad već ne želiš poći našim stopama. I najveći su slikari bili gladni kruha, a slavni su postali tek nakon smrti. Sine, zato se pobrini da stekneš nekakvo konkretno zanimanje gdje se dobiva redovita plaća kojom ćeš prehranjivati obitelj, kad je jednom budeš imao, a slikanje ti može biti hobi kao što je meni pisanje pjesama – nastojao me tata osvijestiti i spustiti me iz oblaka kojima sam plovio na čvrsto zemaljsko tlo, ali sam se ja i dalje uporno pripremao za upis na Akademiju likovnih umjetnosti.
Bio sam najsretniji čovjek na svijetu kad sam uspješno položio prijemni ispit i započeo ostvarivati svoj životni san.
Prve sam godine svojski prionuo učenju jer nisam trošio vrijeme po kafićima, a sljedeće je godine u Zagreb na studije došla i moja prijateljica iz djetinjstva, Sandra, kćerka upravitelja škole gdje su radili moji roditelji, inače moja pubertetska ljubav. Počeli smo se zabavljati kao tinejdžeri pa smo nastavili naše druženje i u Zagrebu, uvjereni da je čitav život pred nama koji ćemo provesti zajedno. Moja mi je Sandra često govorila u zanosu vlastitog uvjerenja: “Nema te sile koja bi nas mogla rastaviti!”
Bilo nam je i previše lijepo da potraje. Tog su proljeća započeli nemiri i prva ratna događanja u našoj zemlji koja su u mnoge obitelji unijela zabrinutost, pogotovo u mješovite brakove kakvi su bili Sandrinih i mojih roditelja. Oni su se kao mladi učitelji sreli na istoj školi u Bukovici, siromašnom kraju u zadarskom zaleđu, gdje sam i ja odrastao upijajući mirise kamena i makije, te zapažajući čudesne oblike kraških pojava počeo ih oblikovati u svojim crtežima.

Odlazak u Pariz
Sretni dani bezbrižnog djetinjstva minuli su sa završetkom osnovne škole jer sam u srednju svakodnevno putovao autobusom pa mi se studentski život učinio mnogo lakšim, štoviše, nisam trebao ustajati ranom zorom. Više nismo bili pod budnim okom naših roditelja pa smo se Sandra i ja intenzivno družili, sigurni u našu uzajamnu ljubav, uvjereni da ćemo se voljeti do kraja života. Ona je studirala pravo pa smo često sanjarili o našoj zajedničkoj budućnosti negdje u nekom gradu daleko od škrtog kamenjara našeg rodnog mjesta. No, naša je sudbina imala posve druge planove jer će naše životne puteve odrediti opće stanje u društvu, a bilo je to vrijeme raspada bivše nam zajedničke države što će definitivno promijeniti mnoge živote.
– Sine, moramo ozbiljno porazgovarati – najavio mi je otac Nermin čim sam došao tog ljeta kući. – Valjda ti je jasno da nailaze teška vremena, a dođe li do rata, bolje je da si što dalje. Stoga smo majka i ja odlučili da odeš u Pariz gdje imam jednog daljnjeg rođaka kome ćeš se javiti kad dođeš. Ušteđevina namijenjena tvom školovanju poslužit će ti barem u prvo vrijeme, a za dalje ćemo vidjeti…
Pariz! Kolijevka slikarske umjetnosti! Grad u kome su mnogi slični meni prokrčili put do slave, prolijetalo mi je glavom, ali sam svoje uzbuđenje vješto skrivao pred roditeljima čija su lica bila vrlo tužna i zabrinuta.
Rastanak s roditeljima, a pogotovo sa Sandrom, bi je težak i bolan, a da je naša odluka najbolji izlaz, složio se i Sandrin otac Stevo, mudro govoreći:
– Pred olujom se pametni ljudi sklanjaju, a ti se kćeri moja smiri. Ako se iskreno volite, ponovo ćete se sresti kad sve ovo prođe, a za Jadranka je najbolje rješenje odlazak u Pariz gdje ima šanse postati glasoviti umjetnik. Strani svijet nikoga ne dočekuje raširenih ruku pa tako nije dočekao niti mene. Uskoro sam spoznao da iza blještave kulise grada na Seni, čiju vizuru krase Eiffelov toranj i Slavoluk pobjede, ima mnogo bijede. Nastanio sam se u skromnom pansionu očevog rođaka Smaje, te intenzivno učio francuski čije sam osnove ipak poznavao još iz srednje škole.
– Ne sklapaj nikakva poznanstva s ljudima na ulici jer je u grad, otkad nam se država raspala, navalilo svakakvih lutalica što dolaze s Balkana – upozorio me Smajo kad sam započeo sa životom uličnog slikara, jer se ušteđevina brzo topila, a mogućnosti za studij slikarstva postajale su sve bezizglednijima. Stvarnost koja me zaskočila, spustila me iz oblaka na vlažno, tvrdo i hladno tlo gdje sam pokušavao naći svoje mjesto, uključujući se u nemilosrdnu borbu za goli opastanak. Kako među živim svijetom u prirodi, tako i na ulici vlada zakon jačega. Pobjeđuju samo oni najjači, beskrupulozni, bešćutni, već dovoljno ogrubjeli od udaraca, a ja sam u svemu tome bio njihova čista suprotnost. U idiličnoj seoskoj sredini, a pod okriljem svojih brižnih roditelja, odrastao sam u obazrivoga, osjećajnog čovjeka, preosjetljivog na nepravde svih vrsta ma od koga one dolazile.
Novac koji sam donio sa sobom u godini se dana istrošio, a od uličnog sam slikarstva mogao zaraditi za kakav bijedni obrok, jer sam u pansionu ostao samo na večeri. Pred svojim sam se rođakom stidio priznati svoju tešku materijalnu situaciju, a njegova supruga Žana, koja je bila vlasnica tog pansiona, nije puno marila za našu rođačku vezu. Tih je mjeseci nahrupilo mnogo izbjeglica iz bivše nam države, posebno iz Bosne, pa je pansion bio pretijesan za sve one koji su potražili sklonište kod Smaje. Njega sam, doduše, sve rjeđe i viđao pa kad sam ga jednog dana zamolio da stupi u kontakt s mojim ocem, sažaljivo me pogledao, rekavši:
– Nisam te htio žalostiti pa ti nisam rekao da su tvoji roditelji stradali. Donio mi je tu vijest moj poznanik Fikret prije nekoliko dana. Što ćeš, rat je, a u ratu ginu i nedužni!
Tih sam se trenutaka osjećao kao da mi je tlo pobjeglo ispod nogu. Više nije bilo niti jedne čvrste točke za koju bih se barem u mislima vezao, svjestan da sam ostao sam prepušten na milost i nemilost okrutnoj zbilji. Kad mi je šefica Žana rekla da preselim u manju sobu ili da u postojeću primim jednog cimera, otkazao sam njihovo gostoprimstvo, slagavši da sam našao bolji smještaj jer mi je i posao bolje krenuo.

Pisala je da će me čekati do vječnosti
Prije odlaska iz pansiona, Smajo me pozvao na razgovor.
– Eh, da ti ne zaboravim predati pismo koje sam ovih dana primio preko svojih veza, adresirano na tvoje ime – pružajući mi ofucanu omotnicu, započeo je Smajo.
– Najprije pročitaj pismo pa ćeš možda promijeniti svoju odluku – rekao je, pažljivo me promatrajući.
Imena pošiljatelja nije bilo, ali sam prepoznao Sandrin rukopis pa sam nestrpljivo otvorio omotnicu i otišao u sobu da pročitam pismo.
“Dragi moj Jadranko”, već mi je i sam naslov izmamio suze, a misli mi odletjele u onaj moj rodni kamenjar nezaboravnih dječjih igara, prve ljubavi rođene na obali bistre rijeke koja se poput modre niti probijala među stijenama. Pismo je počinjalo šturim izviješćem o događajima nakon mog odlaska, potvrđivanjem predosjećaja mog oca o opasnosti koja me mogla snaći da nisam na vrijeme otišao, te o stradavanju mojih roditelja koji nisu htjeli napustiti školski stan koji je pogodila granata od koje su oboje i stradali. Doznao sam da su njeni roditelji na novom radnom mjestu u blizini Zagreba, a Sandra je nastavila studij nakon pauze od godine dana. “Nema te udaljenosti koja bi mogla umanjiti moju ljubav prema tebi. Još godinu, dvije pa će i ovdje zavladati mir, a ti ćeš se vratiti, nadam se, s diplomom priznatog slikara. Čekat ću te do vječnosti, samo tvoja Sandra”, stajalo je na kraju.
Vjerovao sam u svaku njenu riječ, mada me ono s diplomom malo obeshrabrilo. Hoće li me voljeti ako se vratim bez diplome i novca, pitao sam se, razočaran svojim neuspjehom. Ako već ne mogu steći službenu potvrdu svog talenta, moram zaraditi novac s kojim ćemo započeti zajednički život, a slikanjem to neću uspjeti. Tog sam trenutka odlučo svoj ponos baciti pod noge i priznati Smaji u kakvom se položaju nalazim i da od slikanja jedva preživljavam. Sve sam mu ispričao pa mu priznao i ljubav prema djevojci koja me čeka u domovini.
– Jesi li spreman zasukati rukave i prihvatiti posao, jedini koji ti mogu naći? – upitao me Smajo i nastavio svoju priču: – Kad sam došao ovamo, bio sam u mnogo težoj situaciji nego što je tvoja. Živio sam među beskućnicima, a dom mi je bio pod mostovima Sene. Surov je život beskućnika jer i među njima vlada zakon jačega. Ja, ovako suosjećajan, stavljajući se u obranu slabijih od sebe, najčešće sam izvlačio deblji kraj pa sam uvidio da moram, dok sam još čitav, promijeniti način života. Prihvatio sam jedini posao koji mi je bio ponuđen – posao grobara. To ti je jedino najsigurnije zanimanje. Živjeli oni u palačama ili pod mostovima Sene, bogati ili siromašni, umiru svakog dana pa ti posla nikad ne fali, a para curi. Moja Žana ni danas ne zna gdje sam i kako zaradio novac kojim sam kupio ovaj pansion u kojem ona šefuje, jer zbog vlasti i peripetija oko kupovine, objekt glasi na njeno ime. Dobro se slažemo i sve radimo po dogovoru – raspričao se, da bi mi na kraju ponudio uslugu oko dobivanja posla grobara.
– Ostavi se jalova posla, tih uličnih slikarija! Želiš li zaraditi novac s kojim se možeš jeđnog đana vratiti svojoj ljubljenoj, omogućit ću ti i ja dio zarade – nagovarao me.
Prihvatio sam ponuđeni mi posao grobara. Mada umoran od kopanja grobnih jama i psihički opterećen ođ svakodnevne tuđe tuge na pogrebima, od kojih su me najviše boljele suze roditelja kad bi sahranjivali svoju djecu, prihvatio sam se u kasnim noćnim satima pospremanja kuhinje i blagovaonice u Smajinom pansionu. Tako sam odrađivao stanovanje i doručak pa sam zarađeni novac mogao stavljati na štednju. Za slikanje više nisam imao vremena, a kad bih i nacrtao neku skicu, bili su to prizori s groblja koje sam odlagao u fascikl kao svojevrstan zapis o jednom vremenu iz svog života.
Ponekad bi me uhvatila tako snažna čežnja za Sandrom da bih najradije kupio avionsku kartu i poletio u Zagreb, mada me je ona u svojim pismima upozoravala na probleme koje bih mogao imati u domovini jer sam praktički bio bjegunac pred vojnom obvezom. Prolazili su tako dani, mjeseci pa i godine. U međuvremenu mi je Sandra javila da je diplomirala i glavna joj je briga bila kako doći do vlastitog stana. Sa svojom ga plaćom neće moći kupiti tako skoro pa mi je predložila da sudjelujem u financiranju zajedničkog krova nad glavom kamo ću se jednog dana vratiti, ako je još uvijek volim i želim s njom podijeliti nadolazeće godine, uvjeravajući me da za nju drugi muškarci ne postoje. Bio sam i ostao nepopravljivi romantičar pa sam sanjario o našoj zajedničkoj budućnosti štedeći svaki novčić. Mada sam radio posao kojeg sam se stidio priznati voljenoj ženi, dobro sam zarađivao i ušteđevinu od četiri godine prebacio na Sandrin račun da uplati stan.
Čovjek se doista na sve navikne, i čime se god bavio prijeđe u rutinu pa se više nisam opterećivao traženjem drugog posla. Jedino što me mučilo bila je usamljenost koju sam sve teže podnosio. Muškog sam se društva klonio da ne upadnem u kakvu klapu koja se bavi poslovima izvan zakona, a žene sam izbjegavao želeći ostati vjeran svojoj Sandri.
Upoznavši Laru, zemljakinju koju je ratni vihor donio na pariške ulice gdje je preživljavala od prodavanja viastitog tijela, našao sam u njoj pravu prijateljicu kakva se samo poželjeti može. Mada je Lara bila vrlo lijepa djevojka, nije me privlačila kao žena zbog svoga osebujnog zanimaja, ali je ona bila jedina osoba osim Smaje s kojom sam mogao otvoreno razgovarati o poslu kojim se bavim kao i svim svojim najskrivenijim razmišljanjima.

Lara i ja nismo bili ljubavnici
Lari je, kao i mnogima od nas, rat odredio životne puteve o kojima nismo mogli ni sanjati u najgorim snovima. Nakon prve godine studija psihologije, Larin je otac kao časnik u bivšoj vojsci, stradao u prvim danima ratnih događanja, a mama joj napustila stan u gradu i vratila se u selo svojim roditeljima u Slavoniju. Otada je njihov odnos zahladio, a budući da joj mama nije pružila materijalnu potpuru, morala je prekinuti studij.
– Tata je bio moj jedini oslonac, a njegovim sam odlaskom izgubila sve, pa čak i volju za životom. Da se nisam otisnula u svijet, zasigurno me do danas više ne bi bilo među živima – povjerila mi je Lara svoja najteža iskušenja kroz koja je prolazila prepuštena samoj sebi. Povjeravajući se jedno drugome, postali smo pravi, iskreni prijatelji. Među nama nije bilo neizrečenih misli ili prešućene istine, a spremno smo dijelili dobro i zlo koje bi nas snašlo. Takvih je trenutaka bilo često, a pogotovo kad bi se jedno od nas razboljelo. Zasigurno bih umro one noći kad sam dobio napadaj slijepog crijeva da me Lara nije odvezla u bolnicu. Ja sam nju redovito izvlačio iz depresije, pazio je i čuvao od opasnosti kao njen anđeo čuvar.
Mada su nas mnogi poznanici smatrali ljubavnicima, mi to nismo postali. Što je priječilo naše tjelesno zbližavanje, mogao sam samo naslućivati, ali o toj temi nikad nismo progovorili kao da smo se bojali da bismo i samim riječima mogli oskvrnuti svetost našeg prijateljstva. Lari, doduše, seksa kao takvog ne nedostaje, a za svoje ću se potrebe pobrinuti na drugoj strani, razmišljao sam uživajući u ljepoti njenih blistavih tamnih očiju, bujne kose rasute po ramenima, kao i ugodi pri svakom dodiru njene nježne ruke na mom licu kad bi me milijući tješila u trenucima depresije.
Njeno mi je ohrabrenje bilo najpotrebnije kad bi me spopala neizreciva tuga za roditeljima. S tim se gubitkom nikako nisam mogao pomiriti. Ljudi govore da vrijeme liječi rane i ublažava tugu, a ja bih rekao đa je vrijeme svojim prolaženjem uvećavalo moju bol, jer sam svakodnevno pokapajući nepoznate ljude pomišljao na svoje roditelje kojima još nisam na grobu ni svijeću zapalio. No, unatoč svemu, život teče dalje.
– Stiglo mi pismo od moje Sandre! Javlja mi da je uplatila za stan, ali joj još nešto novaca nedostaje. Hoćeš li da ti ga pročitam? – upitao sam Laru.
– Nemoj, Jadranko! Neka taj dio života bude tvoja intima. Jednom kad se vratimo, i ako se sretnem s tvojom Sandrom, reći ću joj da si ti najbolji čovjek na svijetu – izgovorila je glasom u kojem sam po prvi put osjetio trunku zavisti i ljutnje, ali i prijekora zbog moje prevelike dobrohotnosti i vjere u ženu od koje me dijele tisuće kilmetara udaljenosti. Njene su mi se riječi učinile začinjene gorčinom, za razliku od svih dotadašnjih razgovora.
– Jednom kad se vratimo – ponovio sam, pomislivši kako je i vrijeme da bi se nakon sedam godina mogao vratiti, da nisam sav novac uložio u naš stan koji, kako me obavještava Sandra, još nije do kraja isplaćen. No, ona me ne poziva da dođem, već samo govori o teškim materijalnim prilikama i preporuča mi da ostanem još neko vrijeme ako imam mogućnosti zaraditi za ostatak uplate. Niti ovaj put, kao ni do tada, nije se zanimala kakav posao radim kad tako dobro zrađujem, jer očito i ona, kao i mnogi drugi, misle đa je dovoljno zakoračiti preko granice pa novac pada s neba. Svako novo pismo u meni je počelo izazivati nemir i sumnju u sretan početak našeg zajedničkog života. Sve mi se češće nametalo pitanje o kojem do tada nisam razmišljao: čime ću se baviti nakon povratka, ako nemam namjeru nastaviti posao za koji sam se specijalizirao u Parizu? Pod uvjetom da nije prevelika konkurencija, šalio sam se na vlastiti račun u svom bezglasnom monologu. Umjesto da sačuvam dio ušteđevine za početak nekog posla, ja sve šaljem na račun žene koja mi zakonski ne pripada, vjerujući njenim zavjetima izgovorenima u prvim danima naše ljubavi. Nikad mi nije pobliže objasnila gdje se nalazi taj naš stan, u kojem je dijelu grada, je li joj daleko putovati do posla… Čudno mi je bilo što niti jednom riječju nije spominjala kako zamišlja naš zajednički život.
Kako je vrijeme prolazilo, meni se nametalo sve više pitanja na koja nisam pronalazio odgovor, osim što sam zasigurno znao da je Sandra jedina žena koju volim svim srcem pa se zbog nje i želim vratiti u domovinu. Da nije bilo te čvrste emotivne veze koja me poput lanca vezala za grad u kojem želim živjeti s voljenom ženom, poslušao bih savjet rođaka Smaje kad mi je ponudio svoju pastorku Corinu da se vjenčamo pa ženidbom steknem pravo na državljanstvo. U tom slučaju ne bih ovisio o dobroj volji vlasti i tome dokle će trpjeti izbjeglice s Balkana.
Lara je svoj problem riješila udajom za Francuza, mnogo starijeg muškarca, udovca Alfonza, koji joj je bio povremena mušterija, zavolio je i ponudio joj brak. Ostali smo i dalje u prijateljskoj vezi samo što smo se mnogo rjeđe susretali jer je Lara živjela na suprugovom imanju podalje od građa. Ona je bila realistična osoba pa je bračnu ponudu starijeg čovjeka prihvatila kao izlaz iz svoje nezavidne situacije sa zahvalnošću prema Alfonzu i meni koji sam je s tim čovjekom upoznao i predložio joj mogućnost udaje. Nakon njenog odlaska, ponovo sam se osjećao usamljenim i sve češće pomišljao na povratak, no kako sam bio neodlučan za donošenje konačne odluke, jedan je neželjeni inciđent s pretpostavljenima na poslu ubrzao moj odlazak.
Na brzinu sam spakirao kovčege i s radošću se oprostio sa svojim radnim mjestom. Budući da sam naglo otputovao, Sandru nisam obavijestio o svom povratku.

Istina me pljusnula kao šamar
Sjedeći u avionu, koji me vraćao u grad iz kojeg sam otišao prije jedanaest godina, zamišljao sam iznenađeno lice voljene žene kad me ugleda na vratima našeg budućega zajedničkog doma. Svoju sam vjeru u njenu odanost potkrepljivao sjećanjima na naše najsretnije dane zaljubljenosti kad jedno bez drugoga nismo mogli provesti niti jedan dan, a riječi izgovorene na rastanku, davale su mi snagu da kroz sve protekle godine ne poklonim ljubav niti jednoj drugoj ženi. Onog trenutka kad je zrakoplov dodirnuo tlo, u mojim je ušima poput zvona zabrujao Sandrin glas:
– Voljet ću te do groba u dobru i zlu! Te sam riječi smatrao zavjetom kakav se izgovara pred oltarom, te sam je i bez vjenčanja smatrao svojom suprugom.
Nije mi se ostvarila želja da postanem poznato slikarsko ime, ali mi vrijeme nije proteklo uzalud. Privrijedio sam ono najvažnije, a to je dom naše buduće obitelji, razmišljao sam približavajući se taksijem adresi koju sam dao vozaču. Došli smo u naselje velikih zgrada u novom dijelu grada, u ulicu koja odiše svježinom, posve drukčiju od pariškog pređgrađa u kojem sam proživio jedanaest godina čekajući ovaj dan. Odjednom me obuzela drhtavica od silnog uzbuđenja tražeći dugme pokraj poznatog mi prezimena. Kako da se ne uzbudim pred susretom sa ženom kojoj sam posvetio sve protekle godine, a koju možda neću u prvi mah ni prepoznati. Vrijeme mijenja ljude iznutra i izvana, a koliko je tek mene promijenilo, pomislio sam pritiskajući dugme, nestrpljivo iščekujući da se javi poznati dragi glas moje voljene.
– Ja sam, Jadranko! – jedva sam izgovorio s knedlom u grlu kad se iz zvučnika čulo pitanje: “Tko je?” Nakon toga je zavladala tišina, a potom sam prepoznao Sandrin glas koji mi se učinio promuklim kad je kratko rekla: “Otvaram!”
Na trećem su se katu otvorila vrata na kojima je u dovratku stajala Sandra. Učinila mi se ljepšom no što sam je pamtio, mada joj je lice bilo ozbiljno kao isklesano od kamena, a u njenim plavim očima, umjesto krijesnica koje bi joj u trenucima sreće pogled činile blistavim, iščitavala se nelagoda i strah. Nije mi poletjela u zagrljaj kakav sam zamišljao i željno očekivao svih proteklih dana, već je samo rekla:
– Uđi, Jadranko da zatvorim vrata! To je izgovorila glasom iz kojeg je prštala napetost pa sam tek tada shvatio da još uvijek stojim pred ulazom u stan poput brončanog spomenika.
– Zašto mi nisi najavio svoj dolazak, već si banuo ovako iznenada? – pitala je s prijekorom u glasu.
– Oprosti, nisam ti javio jer se sve dogodilo iznenada, neplanirano – opravdavajući se, vukao sam svoj teški kovčeg u hodnik. Iz sobe je dotrčao mališan i začuđeno me pogledavši, tepajući upitao:
– Tko je taj stliček? – dok sam ja u isto vrijeme postavio slično pitanje: “Čije je ovo dijete?” Budući da je ona prešutjela oba pitanja, pomilovao sam dječačića po glavi, rekavši:
– Ja sam Jadranko, a ti, kako ti je ime?
– Ja sam Matija, a ovo je moja mama – vješto je izbjegao izreći glas “r” s kojim je imao problema.
– Obojica ste dobili odgovor pa sada možemo sjesti i porazgovarati. Ti, Matija, idi susjedi Dori – rekla je otvarajući vrata kroz koja je dijete veselo istrčalo.
Sve mi je bilo jasno, ali sam ipak želio čuti objašnjenje iz njenih usta. Prekaljen nedaćama svih vrsta, ponekad i životnim opasnostima, u tom sam se trenutku osvijestio i oslobodio emocija koje su me obuzele prilikom dolska, mirno sam ušao u dnevnu sobu zavalivši se u naslonjač, uvjeren da je kupljen mojim novcem kao uostalom i čitav stan. Sandra se smjestila u fotelju nasuprot mojoj i lutala pogledom po kutovima sobe kao da traži paučinu koju treba ukloniti. Šuteći smo čekali tko će prvi progovoriti. Tišinu koja nas je obavila poput vate, narušavali su samo zvukovi motora dolazećih automobila pred zgradu. Misli su mi bile potpuno blokirane pa nisam bio u stanju osmisliti bilo kakvo pitanje.
– Dugo te nije bilo, Jadranko! Kroz to se vrijeme ovdje svašta izdogađalo… – započela je priču o ratnim zbivanjima okolišajući s odgovorom koji mi je dugovala na već postavljeno pitanje.
– Dobro sam ja obaviješten o tome što se događalo na ovim prostorima. Bilo pa prošlo, ali mene zanima što se to s nama dogodilo? Tebi i meni! Ja sam se po dolasku u strani svijet ubrzo otrijeznio od pijane zanesenosti slikarstvom. Prihvatio sam se najtežeg posla štedeći svaki novčić za našu zajedničku budućnost, da stvorim dom u koji ću se jednog dana vratiti. I, evo me, vratio sam se, ali me u tom “našem” domu dočekalo veliko iznenađenje. Zašto mi nisi priznala da si me prestala voljeti, Sandra, da voliš drugoga? – okolišao sam želeći doznati tko je otac malog Matije.
– Vidim da si se vratio i prije nego sam očekivala. Upravo sam ti prije nekoliko dana poslala pismo u kojem ti dajem na znanje da imam sina. Dijete je vanbračno jer se njegov otac tek ovih dana rastao sa svojom prvom ženom. Sve sam ti objasnila u pismu koje, kažeš, nisi primio. Što ćeš, dogodilo se, i što ćemo sad?
– Dogodilo se, kažeš! Kao da si se spotaknula i padajući razbila koljeno! A gdje su se pogubila tvoja obećanja o ljubavi do groba? Očito je da obećanja vrijede samo za naivne budale kakva sam ja ispao – bio sam ogorčen.
– Šteta je što ti na vrijeme nisam objasnila novonastalu situaciju… – pravdala se.
– Što znači, na vrijeme? Zar misliš da se u tom slučaju ne bih vratio? I da sam htio, tamo više nisam mogao ostati. Uostalom, vratio sam se u svoje, u stan u koji sam uložio svu svoju teško stečenu zaradu.
– Žao mi je, i znam da nije s moje strane pošteno, ali stan glasi na moje ime. Već je izvršena i uknjižba, što je bilo poželjno napraviti prije ulaska u brak. Ako pak ti namjeravaš tražiti svoje pravo na stan preko suda, moram te upozoriti da ćeš dočekati starost i potrošiti sve što imaš na advokate prije nego dokažeš svoje pravo, pa ćeš bez ičega ostati na cesti – slušao sam ne vjerujući svojim ušima da te riječi izgovara “moja” Sandra, hladnim pravničkim jezikom iznoseći gole činjenice da sam prevaren, izigran, nasamren, samo zato što sam slijepo vjerovao u ljubav i dato obećanje.

I ja sam našao svoju sreću
Ustao sam i mirno išetao iz stana sa svojim kovčegom vrteći po glavi s koliko još ušteđevine raspolažem i kamo da krenem. Mada sam nekad, u nekom prijašnjem životu, dobro poznavo ovaj grad, u ovoj novoizgrađenoj gradskoj četvrti mi je sve bilo strano i nepoznato. Stoga sam se tramvajem odvezao do Glavnog kolodvora, ostavio prtljagu u garderobi i krenuo poznatim ulicama u potragu za privatnim smještajem, jer i u najjeftnijem hotelu sam prema svojim financijama mogao preživjeti oko tri mjeseca, a potom sam jedino mogao među beskućnike. Doduše, ja sam današnjim danom postao beskućnik, pomislio sam s gorčinom, samo što još ne ovisim o tuđoj milostinji, razmišljao sam sjedeći u parku na klupi, jedući salamu i četvrt kruha.
– Hej, drugar, mogu li dobiti koji komadić – trgnuo me iz crnih misli glas starca koji se spustio na klupu pokraj mene. Bez riječi sam mu pružio ostatak kruha i salame, a on je halapljivo počeo trpati u usta kao da se boji da ću se predomisliti. Kad je završio s jelom, mjerkao me svojim treptavim očima, a pogled mu se zaustavio na mom pristojnom odijelu i kožnoj torbi: – Oprostite, u prvi sam mah pomislio da ste jedan od nas, a vi ste sigurno na proutovanju ili ste turist – donekle namirenog želuca glas mu je postao dublji i smireniji.
– Niti jedno od toga – odgovorio sam. – Tražim smještaj na kraće vrijeme, a da nije skupo kao u hotelu.
– E, tu vam mogu pomoći – počeo je nabrajati adrese u blizini kolodvora, a posebno mi preporučio jednu od njih. – Kod ove sam gospođe ponekad i ja prenoćio. Duša od žene! Jest da je sobica skromna, ali nije skupo kao drugdje.
– Oprostite, stanujete li negdje u blizini kad tako dobro poznajete ovu okolinu, gospodine? – upitao sam, pažljivije mu zavirivši u neobrijano lice koje i nije bilo lice starca kakvim mi se učinilo u prvi mah.
– Ja sam Tomislav, a za prijatelje Tomek! Gospodin, nažalost, više nisam otkad sam postao beskućnik. Ne mogu reći da negdje stanujem jer dane provodim na ulici, a noći u nekom od prihvatilišta za nas, bivšu gospodu, bivše ljude. Kad jednom ostaneš bez svog doma, obitelji pa i adrese, poznanici od tebe okreću glavu, a ni prijatelji te više ne prepoznaju, postaješ bivši čovjek kojemu nisu jedino ime oduzeli. Pružajući mu ruku, te izgovarajući svoje ime, shvatio sam koliko mi je blisko promišljanje mog novog poznanika Tomeka jer se ni sam više nisam osjećao gospodinom. Tomek me odveo na adresu gospođe o kojoj je govorio, i tamo sam unajmio sobu za dva tjedna unaprijed jer je cijena bila doista povoljna, a za nagradu sam ga počastio bogatom večerom i dao mu nešto novca.
– Kad se ponovno sretnemo, ispričat ću vam kako je nekad uspješni knjigovođa postao beskućnik – rekao je Tomek te večeri na odlasku, ali ga više nisam sreo.
I bolje je što se više nismo sreli pa nisam upoznao njegovu tužnu priču, jer se i nakon teških udaraca koje mi je moja sudbina zadala, nisam promijenio. Osato sam suosjećajan pa me tuđa tuga više dirala nego moja vlastita. Prvih nekoliko dana proživio sam posve prazan, bez ikakvih emocija, usredotočen na misli o izlasku iz svog nezavidnog položaja. Jedino korisno što sam učinio tih dana, napisao sam Lari opširno pismo, a kao svojoj jedinoj prijateljici, otvorio sam dušu i srce. “Posjetio sam grobove svojih roditelja, ali nikog poznatog u čitavom mjestu nisam sreo. Sve neki nepoznati ljudi, većina porušenih kuća je obnovljena pa me u rodnom mjestu više ništa ne podsjeća na prošlost. Jednostavno je izbrisana pa ja više nikamo ne pripadam. Obeshrabren sam i bojim se budućnosti koju sam proigrao zahvaljujući bešćutnosti moje ljubljene Sandre, pa ako imaš kakv savjet, rado bih ga poslušao” – napisao sam među ostalim, sjetivši se njenih riječi prigodom našeg posljednjeg viđenja: “Budeš li imao kakvih problema, javi mi se, izlaz uvijek postoji.”
No, nakon razočaranja u Sandri, ženi kojoj sam slijepo vjerovao, pitao sam se neće li me i ova druga žena mog života, moja prijateljica Lara, iznevjeriti i odbaciti me sad kad sam na samom rubu pa sam i najranjiviji. U očekivanju Larinog odgovora dani su mi bili dugi kao godine. I kad je stigao, više me rastužio nego obradovao, jer mi je javila da su njenom Alfonzu dani odbrojeni. Tumor na mozgu od kojeg se razbolio još prije mog odlaska, rapidno je napredovao pa me ta vijest jako pogodila. No, poziv njih oboje da dođem k njima, s radošću sam prihvatio.
– Nisam te htjela opterećivati bolešću svog supruga da ne remetim tvoje planove kad si se odlučio na povratak – ispričavala se Lara kad smo se ponovo sreli.
Kroz nešto manje od mjesec dana što sam ih proveo u Alfonzovoj kući kad se njemu bližio kraj, shvatio sam dubinu osjećaja koji su povezivali to dvoje ljudi, kao i veličinu bola koji je proživljavala Lara nakon Alfonzova odlaska.
– Svijet je od danas siromašniji za jedno veliko ljudsko srca puno dobrote! Hvala ti, prijatelju, što si ga doveo u moj život jer mi je pružio neizmjernu ljubav, blagostanje i sigurnost – tronutim je glasom rekla Lara nakon pogreba.
Koliko ga je voljela i bila odana tom čovjeku, riječi nisu bile potrebne. Na njenom se licu tuga mogla dodirnuti. Lara je bila jedina nasljednica Alfonzovog imanja, a u oporuci je bila zapisana njegova neobična posljednja želja: da se nas dvoje vjenčamo na njegovu grobu. Ispunili smo Alfonzovu želju uvjereni da nas gleda s nebeskih visina sretno se osmjehujući što i poslije njega na imanju život cvjeta, a ognjište njegova doma će podržavati dvoje sretnih beskućnika.