NAIVNO SAM PAO U KLOPKU BIVŠE

Ne zanima me! – viknuo sam ljutito. – Gdje ćeš i kako ćeš se snaći, to je tvoj problem – pjenio sam se od bijesa. Jednostavno nisam mogao više gledati svoju suprugu. Bila mi je teret kojeg sam se želio osloboditi i nisam imao nimalo milosti prema njoj.
– Branimire! – Anine su se oči napunile suzama. Pogledao sam je sa prijezirom. Što je htjela od mene? Nisam je želio, i to sam joj otvoreno rekao. Imao sam drugu, i ona više za mene nije postojala. Imali smo dijete, ali ću ja tom djetetu i dalje biti otac.
– Što to radiš? – upitala me je u čudu.
– Želim biti sretan, a uz tebe to nisam – ponudio sam joj najjednostavnije rješenje koje je postojalo otkad čovjek postoji.
– Zašto? nastavila je s pitanjima. Po prvi put sam došao u iskušenje da udarim ženu. – Ništa nije bahatije od muškarca koji umisli da je nešto što nije – siktala je poput zmije. Samo sam se osmjehnuo. Likovao sam. Samo je pokazivala koliko je jadna. Kome ona može biti privlačna? Ne znam ni kako sam mogao ostaviti Dajanu zbog nje. Gdje mi je pamet bila? One se ni u čemu nisu mogle usporediti. Dajanina ljepota je bila blistava, a Ana? Gadio mi se i sam pogled na nju, na njenu puniju figuru, na lice bez šminke i kosu koja je bila potpuno bezlična, isto kao i ona.
– Tko je tebi kriv što me nisi znala zadržati? – rekao sam s lažnom ljubaznošću.
Vidio sam kako se pjeni od bijesa, ali i nemoći. Ništa mi nije mogla. Ona je stanovala u mojoj kući i upravo sam je izbacivao iz nje. Neka se snalazi.

Ne želim u kući više ništa tvoje
Uredu – prišla mi je i pogledala me u oči. – Neka Domagoj ostane kod tebe dok se ja ne snađem – vidio sam da nešto smjera, ali me to nije zanimalo. Čak mi je i odgovaralo da moj sin bude uz mene. Na taj način ću je u potpunosti dotući. A to mi je i bio cilj. Pokazat ću joj koliko malo vrijedi kao supruga, ali i kao majka. Zakazala je na svakom polju. Ono što sam ja zaželio, to sam i imao. Kad sam malo bolje razmislio, imao sam mnogo više nego što sam mislio da ću ikada imati. Bio sam sretan kao nikada do tog trenutka, a to mi je bilo najvažnije. Sve mi se posložilo i to bolje nego što sam mislio da je moguće. Jedva sam čekao da ona ode, da imam put otvoren, mada mi ona i nije bila nekakva smetnja. Smetala me je spoznaja da je moram gledati kada se vratim kući, i upravo zbog toga sam izbivao što sam više mogao.
– On može ostati zauvijek – bahato sam rekao.
– To ćemo još vidjeti – Anine riječi nisam shvatio kao prijetnju.
Ona je uvijek govorila u prazno. Bila je previše mirna, život kao da je prolazio pored nje, a trebala ga je živjeti. Neke stvari nikada neću moći shvatiti. Nije imalo smisla da razmišljam o njima. Prošlost se nije mogla promijeniti. Ja na nju nisam mogao utjecati, ali sam se potrudio da utječem na budućnost i na sadašnjost. Dok sam Anu promatrao u jednom od njenih najjadnijih izdanja, rastao sam u svojim očima. Šepurio sam se poput pauna.
– Hoćemo – rekao sam mirno. Njene prijetnje me nisu mogle uznemiriti. Ništa što je ona učinila, ili izgovorila, nisam smatrao značajnim. Bila je očajna, ali nije mogla povući ni jedan opasan potez koji bi mene ugrozio. – Vidjet ćemo – dodao sam tiše. Pogledao sam prema njenim koferima uz grimasu. – Ono što nisi ponijela, javi mi gdje da odnesem i biti ću toliko dobar da ti učinim tu uslugu. Samo to što prije učini. Ne želim ništa u ovoj kući što bi me na tebe podsjećalo.

Nadao sam se da će se Dajana useliti
Vidio sam kako joj se oči pune suzama. Na njih sam odavno postao imun, ravnodušan, kao što sam i na nju bio. Ako sam nekad prema njoj nešto i osjećao, ti osjećaji netragom su nestali.
– Javit ću ti – rekla je mirno. Vidio sam da sve u njoj vrije od bijesa. – Ti idi po Domagoja – pognula je glavu. Uzela je kofer i otišla iz kuće. Veselo sam se osmjehnuo. Napokon sam svoju kuću imao samo za sebe. Nadao sam se da će uskoro Dajana useliti. Ona, ja i Domagoj ćemo biti obitelj. Nije li to ono o čemu sam neprestano maštao? Naravno da jest. Veselo sam se okrenuo oko sebe. Napokon sam mogao disati onako kako sam želio. Mir se uvukao u svaku moju poru. Odmah sam nazvao Dajanu.
– Ljubavi – glas mi je pucao od osjećaja koje sam gajio prema njoj. – Ono što sam obećao, to sam i ispunio – rekao sam ponosno.
Naravno, nijedna žena nije voljela dijeliti voljenog muškarca sa nekom drugom. Koliko god da sam je uvjeravao da je moj brak odavno mrtav i da postoji samo na papiru, ona je željela opipljiv dokaz, a meni nije preostalo ništa drugo nego da ispunim svaku njenu želju. U ime naše ljubavi, bio sam spreman na sve.
– O čemu se radi? – Dajana me je kruto upitala. Prasnuo sam u smijeh. Bila je tako ljupka, isto kao i njen božanstven glas. Gotovo da sam mogao zamisliti izraz njenog lica u tom trenutku. Koliko sam je samo volio? Ta ljubav postala je moja opsesija.
– Pa … – odugovlačio sam. Želio sam da malo grca u neizvjesnosti. – Anu sam izbacio iz kuće. Otišla je, napokon – rekao sam uz uzdah.
– Odlično – njen odgovor je bio očekivan. Nadao sam se da se raduje onoliko koliko sam se i ja radovao.
– Razgovarali smo o preseljenju. Još neke preinake i možeš početi živjeti kod mene – veselo sam cvrkutao.
– Pomalo – Dajana je rekla hladno. – Kuda ti se žuri? upitala me je. – Večeras ćemo to proslaviti – osjećao sam da je njen glas odsutan, ali i misli. Činilo mi se da se nešto čudno događa, ali sam to pripisivao uzbuđenju. Nije imala razloga da ga ne osjeća. Uradio sam sve kako mi je rekla. I u budućnosti ću to činiti.
– Hoćemo – odmah sam pristao. – Ali … – sjetio sam se da je Domagoj kod mene. Više nisam imao slobodu kakvu sam imao dok je Ana bila tu. Trebao sam misliti i na svoje dijete.
Malo sam umorna pa neću doći …
Domagoja je ostavila kod mene. Jedini izbor je moj dom – mislio sam da će se složiti sa mojim prijedlogom, ali sam do njenog odgovora morao pretrpjeti podužu šutnju. – Ja ću spremiti večeru – ponudio sam.
– Ništa onda – Dajana je rekla. – Odgodit ćemo to – njeno mi je ponašanje bilo doista čudno.
– Zašto? – nisam se mogao načuditi njenom prijedlogu.
– Ja sam malo umorna, a i ne želim biti u kući u kojoj još sve miriše na tvoju suprugu. Nadam se da ćeš me shvatiti. Pokušaj na sve to sagledati iz moje perspektive. Znaš da je svaka žena osjetljiva na drugu. Ovo nije uobičajena situacija. Pusti neka se sve malo slegne. Moram ići – pozdravila me je i spustila slušalicu. Nisam se uspio ni snaći, a s druge strane sam čuo zvuk prekinute veze. Ne znam koliko sam vremena proveo u tom položaju. Previše sam bio šokiran da bih se pomaknuo. Čime sam izazvao Dajanin bijes? To mi je i dalje bila nepoznanica. Radio sam onako kako je ona željela. Na taj način sam joj pokazivao koliko je velika moja ljubav, a ona je uistinu bila beskrajna.
Odložio sam slušalicu. Pogledao sam na sat. Nisam čak ni znao kada Domagoju završava škola. Ljutito sam lupnuo šakom od zid. Sada mi je bilo jasno Anino likovanje. Ona nije došla ni do kraja ulice, a ja sam već trebao njenu pomoć. Nisam imao izbora, nazvao sam je, ali nije podizala slušalicu. Izazivala je moje strpljenje, ljutnju, i bio je to jadan pokušaj ostavljene žene.
Nazvala me je nakon desetak minuta koji su mi se činili dužim od vječnosti. Rekla mi je kada Domagoju završava škola i poklopila slušalicu. Moje raspoloženje je naglo splasnulo. Radovao sam se što će Domagoj biti sa mnom, ali to je značilo da će moja sloboda biti ograničena, a za to vrijeme Ana će imati potpunu slobodu. Znao sam da će ta njena sloboda imati svoju cijenu, jer će biti odvojena od djeteta, a za to vrijeme moja nesnalažljivost će sigurno uzeti maha. Pogledao sam na sat. Imao sam vremena na pretek. Okrenuo sam se oko sebe.

Dugo vremena se nismo vidjeli
Pošao sam u kuhinju i skuhao kavu. Ponovno sam nazvao Dajanu, ali nije dizala slušalicu. Nisam dozvolio da me to izbaci iz takta. I ona je imala svojih mušica, ali su one bile malene i beznačajne. Nešto joj nije bilo po volji, ali sam znao da ću ja uskoro saznati i što. Kad sam se vratio sa šalicom vruće kave, prepustio sam se mislima koje su sezale u prošlost. Vratio sam se skoro devet godina unatrag.
Anu sam upoznao u vrijeme kada sam hodao sa Dajanom. Ne znam što mi je tada bilo, ali sam Dajanu ostavio da bih bio sa Anom. Mislio sam da Ana ima sve ono što meni treba. Bila je vitka poput gazele, lijepa, zanosna, a ta njena ljepota potpuno me je opčinila. Bio sam grub kada sam prekidao sa Dajanom. Jednostavno sam joj rekao da je ne volim i da sam pronašao ono za čim sa cijeli život tragao.
Na Dajanu sam potpuno zaboravio. Za mene je ona bila beznačajni dio prošlosti. Oženio sam Anu i godinu dana kasnije, dobili smo Domagoja. Sve je bilo gotovo idilično dok ponovno nisam susreo Dajanu. Malo je reći da sam bio šokiran kada sam je vidio. Činilo mi se da nikada nije bila ljepša. U mojim sjećanjima izgledala je mnogo neuglednije; nije imala tako bujne grudi, niti tako luđački zanosnu figuru. Promatrao sam je u nevjerici. U tom trenutku sam je usporedio sa Anom, naravno, na štetu svoje supruge. Čak nisam bio siguran ni da je to ona, ali na samo jedan trenutak. Kada me je zovnula, sve moje nedoumice netragom su nestale.
– Branimire! – Dajana me je u tom trenutku primijetila. Osmijeh koji mi je uputila otkrivao je niz savršeno bijelih zubi.
– Dajana – tiho sam izgovorio njeno ime. – To si doista ti? – i dalje sam je promatrao kao da pred sobom imam priviđenje.
–  tko bi drugi mogao biti? – Dajana mi je prišla.
Iz blizine je bila mnogo ljepša. Ten joj je bio taman, tako da su do izražaja dolazile njene prelijepe plave oči. Bujna kosa padala joj je u bogatim slapovima niz leđa. Dubok dekolte privukao je moju pozornost. Činilo mi se da se njeno tijelo promijenilo, sazrelo, nabujalo, ali samo na mjestima koja su muškarcima bila privlačna. Na sebi je imala jednostavnu košulju koja je bila otkopčana točno onoliko da razbukta maštu i traperice koje su isticale vitkost njenog tijela.
– Duuugo vremena se nismo vidjeli – promatrala me je
– Da – rekao sam, praveći se da nisam primijetio na koji način je izgovorila prvu riječ rečenice. – A što kažeš da odemo na kavu? – odmah sam joj predložio.
Nekoliko trenutaka je razmišljala. Za to vrijeme grickala je donju usnu. To mi je bilo toliko uzbuđujuće privlačno da mi je disanje postalo ubrzano. Srce mi je kucalo toliko jako da sam čuo svaki njegov otkucaj. – Ja imam vremena, a ako ga imaš i ti… – spetljao sam se. Već dugo nisam bio pred tako privlačnom ženom. A ona je nadmašila sve one koje sam sretao u posljednje vrijeme. Dajana me je pogledala. Promatrala me je nekoliko trenutaka. Sve to vrijeme trnuo sam od neizvjesnosti.
– Ideja nije nimalo loša – dok je to govorila, oči su joj zablistale. Gotovo sam uzviknuo od ushićenja. Znao sam da joj nije promaknula moja reakcija. Prvi kafić na koji sam naišao, odabrao sam da sjednemo. Krenuo sam prema najudaljenijem dijelu. Želio sam da budemo što dalje od svih, a po njenom osmijehu sam vidio da je ona sve to krivo protumačila.
– ojiš se da Ana ne sazna, ako si još uvijek sa njom? – ništa joj nije moglo promaknuti.
– Ne – odmah sam se počeo pravdati. – Ne bojim se. A s njom sam i dalje – dodao sam tiše. – Što je s tobom? Udana? – pogledao sam prema njenoj ruci. Osim nekoliko prstenja, ništa nije bilo, nikakvog traga burmi.
– Ne – Dajana je prasnula u smijeh. – Ja ne vjerujem previše u brak – izazovno se nagnula prema meni. – Što se za tebe ne bi reklo – neprestano se smiješila.
– Čuj… Imam sina, a Ana… – nisam znao kako da opišem svoju suprugu. Ako sam mislio da je volim, u tom trenutku sam bio spreman promijeniti mišljenje. Oduševljenje kakvo sam nekad osjećao prema Ani, sada sam osjetio prema Dajani. One kao da su zamijenile uloge. Uspoređivao sam njih dvije i bio začuden koliko se Ana promijenila, ali na gore.

Mlad čovjek ide za osjećajim
Više nije pazila na sebe, ali ni na svoje tijelo. Imala je višak kilograma, ali to kao da je nije zabrinjavalo. Sve rjeđe se šminkala, a izlazili gotovo nismo nikada. Moj život je upao u kolotečinu; žudio sam za uzbuđenjem kojeg nisam imao i koje mi je tako silno nedostajalo.
– Što je s njom? upitala me je Dajana.
– Kako da ti kažem a da to ne zvuči otrcano? – pogledao sam je u oči. – Nestalo je onog čara, čak bih se usudio reći da je i ljubavi nestalo, ako je ona ikada i postojala. Nekako osjećam da mi nešto nedostaje – pomno sam promatrao njeno tijelo, bujne grudi i sve ono što mi je bilo dostupno pogledu.
– A nekad si bio siguran da je voliš više od ičega? – Dajana je tiho rekla.
– To je bilo nekad – pokušao sam zvučati duhovito, ali sam znao da moje riječi zvuče jadno.
– Ostavio si me bez okretanja. Nisi se čak potrudio da mi objasniš, niti da mi daš vremena da se pomirim sa prekidom. Onog trenutka kada si pomislio da je došla bolja, ja sam samo odgurnuta sa puta tvojeg života – nije u njenim riječima bilo ogorčenosti, i to me je iznenadilo. Očekivao sam je, isto kao i ljutnju.
– Mlad čovjek ide za osjećajima. Da mogu vratiti vrijeme, drugačije bih postupio – priznao sam joj.
– Tko zna? – Dajana me je pogledala poluzatvorenih očiju. Bojao sam se i pomisliti da bi ona nešto htjela sa mnom. Nekad sam je ostavio okrutno, čak i po mojim mjerilima je bilo bezosjećajno, a sada… Kako sam mogao znati da će se sve promijeniti? Ana je postala bezlična, a Dajana kao da je zablistala. Njena zrela ljepota bila je privlačna poput ruže koja je tek procvala. Opojan miris strasti kao da se širio iz njenog tijela. Pogled, pokreti, sve to je bilo proračunato i izvježbano da ostavi utisak na muškarca.
– Znaš… moju je ruku prekrila svojom. – Zahvalna sam ti što si onako postupio – glas joj je postao još dublji i kao da je bio ispunjen emocijama.
– Dao si mi priliku da upoznam svijet, ali i sebe. Sada sam sazrela, dobro znam što želim i što hoću, ali isto tako znam i način na koji ću to postići. Klimao sam glavom, iako nisam razumio gotovo ništa od onog što je ona govorila. Njene pune usne bile su kao stvorene za ljubljenje, a ne za pričanje. Bojao sam se da se na mojem licu jasno vidi koliko sam opčinjen njome.
A što sada želiš? – naivno sam je upitao. Promatrala me je nekoliko trenutaka.
– Imam mnogo želja – neodređeno je rekla.
Bio je to naš prvi susret. Naravno, pričali smo o prošlosti, o onom dijelu koji nije bio previše bolan za nju i kaö da smo izbjegavali spomenuti sadašnjost. Kad je Dajana ustala, pogledala me je u oči.
– Željela bih da … – pogledala je u pod poput sramežljive djevojčice.
– I ja – iako nisam čuo kraj rečenice, pretpostavljao sam kakve su njene želje.

Moj život na dva kolosijeka
Ipak sam prije nekog vremena sa njom dijelio sve, dobro i zlo. To što nismo ostali zajedno, nije moralo utjecati na tijek naših susreta.
– Uvijek si me znao pročitati – Dajana je prasnula u smijeh. – Nevjerojatno je kako ponekad i ružne uspomene nakon nekog vremena postanu značajne, nekako drugačije. Imaju puninu i svrhu koja se u ono vrijeme nije mogla ni nazrijeti. Bila sam ljutita na tebe u ono vrijeme.
– Znam – rekao sam dok sam je opčinjeno promatrao.
– Onda…? upitno me je pogledala. – Da se opet vidimo? – ona je bila ta koja je imala više hrabrosti od mene.
– Bilo bi mi neizmjerno drago – priznao sam joj.
– Kada? – nastavila je s pitanjima. – Evo ti moj broj – pružila mi je vizitku. – Kada budeš slobodan, nazovi – otišla je, ostavljajući iza sebe bogat oblak mirisnog i zanosnog parfema.
Neko vrijeme sam stajao nepomično. Trebao sam se uštipnuti da shvatim kako nisam sanjao. Kakva žena, pomislio sam u sebi. Svaki muškarac bi bio sretan da je ona pored njega. A ja? Moje srce kao da je počelo kucati na drugačiji način, kao da je ponovno oživjelo. Kad sam krenuo prema kući, korak mi je bio lak; nisam se sjećao kada sam se posljednji put osjećao tako lijepo i ushićeno. Ana me je dočekala sa večerom.
– Nisi gladan? – upitala me je kada je vidjela da nemam namjeru jesti.
– Nisam – rekao sam ljutito.
– Jeo si negdje? – nastavila je sa ispitivanjem i ne shvaćajući koliko me to njeno ponašanje živcira.
– Nisam jeo i nisam gladan. Idem se odmoriti – krenuo sam prema dnevnoj sobi. Upalio sam televizor, hineći da pozorno pratim program, ali nisam vidio ništa. Kad sam imao priliku pogledati u Anu, zgražao sam se nad onom što sam vidio. U što se to ona pretvorila? Izgledala je kao sredovječna žena, zapušteno i kao da je nije bilo briga kakvo je moje mišljenje o svemu tome. Nisam se sjećao kada me je posljednji put pokušala zavesti. Očito to nije smatrala potrebnim. Bila je u braku i taj brak za nju je bio do kraja života. Uljuljala se u sigurnost, no osim na njen izgled, nisam imao drugih primjedbi.
Moj život krenuo je na dva kolosijeka. S jedne strane sam bio suprug i otac, a s druge zavodnik kojem ni Dajana, ta boginja strasti nije mogla odoljeti. Naravno, kave su postajale sve učestalije, sve dok se u potpunosti nismo predali strasti. Tek sam uz Dajanu postao zadovoljan i sretan muškarac.

Ti znaš da je ovo kraj …?
Ono na što sam bio nekad ponosan kod Ane, sve više mi je počelo smetati. Čak mi je smetala i svaka pomisao na nju. Naravno, i Dajana je imala svoje zahtjeve. Svoju posesivnost je pravdala ljubavlju i ja sam je razumio.
– Ovako ne može dalje – rekla mi je jednom nakon što smo imali nezaboravan seks.
– Na što misliš? – pogledao sam je s toliko žara da se moje tijelo opet počelo buditi.
– Čuj – mazno se privila uz mene. – Biti ljubavnica je najnezahvalnija uloga. Ne znam, čak bih na nju i pristala da me ne izluđuje pomisao da ideš kući svojoj ženi. Spavaš s njom u istom krevetu i … – uzdahnula je toliko snažno da sam gotovo mogao osjetiti njenu bol.
– Ne sjećam se kada sam s njom vodio ljubav – priznao sam joj.
– Kako da ti vjerujem? Imam osjećaj da sve imaš pod kontrolom. Tvoja žena ništa ne sluti, živi onako kako je i živjela, a ono što ne zna, i ne boli je.
– Počela je sumnjati – priznao sam joj.
– Ovo je prelijepo, ali jednostavno se bliži trenutak u kojem ćeš morati odlučiti između mene i nje. Obje ne možeš imati još dugo vremena. Mislim da je vrijeme da o tome razmisliš. Možeš ovo shvatiti kao ultimatum, ali on to doista nije. Kakva god tvoja odluka bila, ja sam spremna na sve. S tobom sam zato što mi previše značiš, a vidim da upadam u klopku koja je prepuna boli. Već sam jednom to prošla, pa … Možda je bolje da se ne viđamo. Prekinimo dok još imam snage za to – molila me je. Vidio sam očaj u njenom pogledu, ljubav onakvu za kakvom sam tragao. Bože, koliko li sam je samo volio? Bez nje mi život ne bi imao smisla. Oboje smo to znali. Bio sam spreman na sve samo da je ne izgubim. No gdje pronaći toliko hrabrosti koja će mi trebati da uništim brak? Koliko god on jadan bio, ipak … Još uvijek sam se dvoumio.
– Ne – grčevito sam je privukao k sebi. – Ne mogu bez tebe bio sam iskren i otvoren prema njoj kao što je i ona bila prema meni.
– Ne mogu ni ja bez tebe, ali mi se čini da ću morati – bio je to jedan od naših razgovora koji su postajali sve učestaliji.
Sve sam ja lijepo imao posloženo u svojoj glavi, ali sam sa realizacijom zapinjao. Više se ni uz Dajanu nisam mogao opustiti. Trebao sam je, ali sam trebao i sigurnost. Sa Anom je postajalo nepodnošljivo. Priznao sam joj da je varam i da sam zaljubljen. U početku je samo plakala, pa se ljutila, a onda je neko vrijeme samo hodala poput zombija po kući. Trudila se da naš sin ništa ne primijeti, ali uzalud.
– Ti znaš da je ovo kraj – rekla mi je jednog dana.
– To sam i želio sve proteklo vrijeme – likovao sam. Bilo je jednostavnije nego što sam očekivao.
– Sakiraj svoje stvari i odlazi – kazao sam joj jedino što je bilo razumno.
I otišla je. Ne mogu reći da sam žalio za njom, Dok sam ispijao kavu, po prvi put sam shvatio da je stvarnost mnogo drugačija od onoga čemu sam se nadao. Nisam računao s tim da će Domagoj ostati sa mnom, a želio sam da ostane. A i Dajana nije pokazala oduševljenje koje sam očekivao. Nadao sam se da će sve biti u redu. Nije bilo razloga da ne bude.
Krenuo sam po Domagoja. Kad je došao kući, pozvao je majku.
– Gdje je ona? – upitao me je.
– Otišla je, odselila se – s mukom sam prevalio te riječi preko usana.
– Zašo? – Domagoj me je sumnjičavo odmjerio. Nisam mu mogao reći istinu. Iako sam znao da će je shvatiti vrlo brzo, savjest mi nije dopuštala da se izjasnim onako kako sam želio.
Ne želim biti majka tvojem dietetu
Trebao sam presvući Domagoja, spremiti mu jelo, raditi zadaću s njim, a na izlazak sa Dajanom nisam mogao ni pomisliti. To me nije spriječilo da je nazovem, ali je opet bila nedostupna. Zbog čega se durila? Njeno ponašanje tog dana je bilo potpuno neprihvatljivo, a možda je ona samo mislila da je tajanstveno. Da sam bolje razumio žene, neke bi mi situacije bile mnogo jasnije, ali sam ja i pored svojeg iskustva tapkao u vječitom neznanju.
Poslao sam joj poruku i zamolio je da dođe do moje kuće. Pokušao sam. Ništa nisam mogao izgubiti. Tom mišlju sam se i vodio. Toliko silno mi je nedostajala da sam mislio da će mi tijelo prsnuti. Nemalo sam se iznenadio kada sam je vidio na svojim vratima samo pola sata kasnije. Izgledala je božanstveno, bolje nego ikada. No, osmijeha na njenom licu nije bilo. Pažljivo je promotrila sve oko sebe.
– Doagoj je tu – rekao sam joj ono što joj je bilo poznato.
– Zar ne bi trebao biti sa majkom? – upitno me je pogledala.
– Dok se Ana ne snađe, biti će kod mene, a onda … Kad malo bolje razmislim, volio bih da zauvijek ostane.
– A ja? – Dajana me je pogledala u oči. – Što je sa mnom? Opet padam u drugi plan? – lice joj se izobličilo od ljutnje.
Nisam je shvaćao. Razgovarali smo o Domagoju. Nije imala ništa protiv da bude kod mene. O svim opcijama smo detaljno pričali. Što se promijenilo?
– Ne želim biti majka djetetu koje nije moje. Svaki pogled na njega će me podsjećati na mjesto koje mi pripada. Najprije sam ljubavnica, a sada bih trebala biti i dadilja. Ne ide to tako. Želim te samo za sebe – glas joj je bio potpuno izmijenjen.
Našao sam se doista u nezgodnoj situaciji. S jedne strane nalazio se moj sin, s druge žena koja je davala smisao mojem životu. Likovao sam kada ga je Ana ostavila, no to likovanje se pretvorilo u jedno od najvećih razočarenja. Dajana je očito promijenila mišljenje. Ono što joj je prije nekoliko dana odgovaralo, više nije. Ljestvice prioriteta kod nje su se potpuno promijenile.
– Što da radim? – upitao sam je. – Domagoj je moj sin – da je samo mogla zaviriti u moje srce, vidjela bi koliki se očaj nalazi u njemu.
– A što sam ti ja? – upitala me je. – U prošlosti si me ostavio zbog Ane, a sada … – rukom je neodređeno počela mahati.
– To je bilo drugačije – pokušao sam joj objasniti. Nije bilo ni traga od one mazne, nježne i podatne Dajane. Preda mnom je stajala prkosna žena, ona koja nije birala sredstva samo da dođe do svog cilja.
– Drugačije? – unijela mi se u lice. – To je za tebe bilo drugačije, ali ne i za mene. Ostavio si me kao da sam komad drveta.
Mislim da mi nećemo uspjeti
Odbacio si me bez imalo grižnje savjesti. Nije te bilo briga za moje osjećaje, jer je tebi bilo dobro. Nisi vidio moje suze, moj očaj, ni moje neprospavane noći. Srce mi se raspadalo od boli. A što si ti učinio? Sve ono lijepo što smo imali, odbacio si kao da je bezvrijedno. Trebale su mi godine da se donekle oporavim, a kada malo bolje razmislim, to se nikada u potpunosti nije dogodilo. A onda … osmjehnula se.
Pokušao sam protumačiti taj njen osmijeh, ali mi nije polazilo za rukom. U prvi trenutak mi se činilo da je svirep, da pokazuje njenu drugu stranu, onu koju je tako vješto skrivala od mene, a već u idućem sam pokušao pronaći tračak topline u njemu.
– Onda sam te srela – glas joj je postajao sve tiši i tiši. Vidjela sam u tvojem pogledu strast, ono za što sam mislila da se nepovratno izgubilo. Bio si muškarac, a tu tvoju manu sam vješto okrenula u svoju korist. Tvoje slabosti bile su moj melem. Nisam žalila ništa da bih postigla svoj cilj – zastala je. Pogledala je prema vratima. Na njima je stajao Domagoj. Promatrao je Dajanu kao da je nekakvo čudovište. Očito je i njemu u tom trenutku sve postalo jasno.
– Ovo je Dajana – ustao sam i pokušao se osmjehnuti svojem sinu.
– Tko je ona? – Domagoj je izgledao preplašeno. Želio sam mu reći da je dadilja, što bi opravdalo njeno prisustvo, no ako ona to čuje, bojao sam se da bi nam bio kraj.
 Prijateljica – rekao sam jedino što sam mogao u tom trenutku.
A gdje je mama? Domagoj nije odustajao.
– Doći će – pokušao sam ga utješiti. Vidio sam da mi ne vjeruje. Pogledao sam prema Dajani očekujući pomoć, ali me je ona promatrala s prijezirom. Ustala je, grickajući usne. Trenutak kasnije, na njenom licu se ukazalo nešto nalik na osmijeh.
– Žalosno je to što uvijek ispaštaju ono koji su nevini – rekla je hladno.
– Idem u krevet – Domagoj se okrenuo i otišao. Želio sam poći za njim, ali nisam mogao zbog Dajane. Kada sam joj prišao, stala je ispred mene. – Mislim da mi nećemo
uspjeti – rekla je mirno.
Sve sam očekivao u tom trenutku, ali ne i te riječi. Zar mi prije nekoliko dana nije obećavala sve ono što sam želio? Otkud sada tolika promjena? Nisam se mogao načuditi. Želio sam misliti da me iskušava, da na kušnju stavlja moje osjećaje. A ako je željela da budem otvoren po tom pitanju, za mene je to bio najmanji problem.
– Hoćemo – rekao sam blago. Prišao sam joj, ali me je ona odgurnula. – Što je? – bio sam potpuno zbunjen.
– Kako to misliš? – ustuknula je jedan korak. – Znaš li što si ti? – upitala me je. Ništa nisam rekao. Sa zebnjom sam iščekivao nastavak njenog izlaganja. – Budala – rekla je hladno.
– Kako to misliš? – osjetio sam kako se sve u meni pokreće.
– Lijepo – Dajana je likovala. – Nije ti ni palo na um da je u pitanju samo osveta.
Osjetio sam kako sva boja nestaje iz mojeg lica. Neprestano sam odmahivao glavom. – Nije – priznao sam joj napokon.
– A trebalo ti je to prvo pasti na um – rekla je uz gadljivu grimasu. – Nikada nisam zaboravila na koji način sam ostavljena. Godinama sam planirala osvetu i strpljivo čekala na nju. Kao što i sam znaš, osveta se servira hladna i u trenutku kada je ona potpuno neočekivana. Zbog Ane si ostavio mene, a sada … – okružila je rukama oko sebe. – … sada je ona prognana zbog mene. Koja si ti budala! – rekla je ogorčeno. – Muškarcima ništa nije sveto, osim njihova užitka. A upravo na to sam i računala. Oni sve lako ostavljaju. Zar misliš da bilo koja žena želi muškarca kakav si ti? Ne želi. Ne želim te ni ja, nakon ovog te neće željeti ni Ana, i na kraju ćeš ti biti jedini koji je gubitnik. Kako si mogao pomisliti da te volim? – očito joj nije bio jasan način na koji sam ja razmišljao. – Moja vješto odglumljena uloga skupo će te stajati. Neka – likovala je. – I ti ćeš upoznati bol, upoznat ćeš gubitak, a to mi je i bio cilj.
Promatrao sam je širom otvorenih očiju. Nevjerica se zrcalila u njima. Imao sam dojam da sanjam, da se borim sa noćnom morom, i želio sam se probuditi da sve nestane.
– Budalo! Rekla je prije nego što je otišla.
Kajem se jer sam bio tako glup
Nisam se mogao ni pokrenuti. A želio sam je uhvatiti za vrat i snažno stisnuti. Tek kada je otišla, shvatio sam situaciju u kojoj sam se nalazio. Odbacio sam brak zbog nje, ponizio suprugu i radio točno ono što je ona željela. Ni na kraj pameti mi nije bilo da je u pitanju samo osveta. Mojoj naivnosti nije bilo kraja. Nikada to sebi neću oprostiti. Njena ljepota … Sve je bilo proračunato da me zaslijepi i to joj je pošlo za rukom.
Rukama sam prekrio lice. Dolazio sam u iskušenje da samog sebe ispljuskam. Po prvi put su mi se oči napunile suzama. Plakao sam za onim što sam izgubio i što nisam znao cijeniti dok sam imao.
Poželio sam mnogo više i dobio lekciju koju ću pamtiti dok sam živ. Bojao sam se da mi Ana nikada neće oprostiti, to sam i očekivao. Ipak … Ostao je tračak nade da će njena ljubav biti jača od moje gluposti, iako sam čak i u to sumnjao. Ponizio sam je, odbacio našu ljubav i zbog moje želje da se dokažem kao muškarac, svi će ispaštati. Podcijenio sam žene. Ona koja je ostavljena traži osvetu, a ja sam naivno upao u klopku laskavih riječi. Sada ću to skupo platiti, ali nisam imao izbora. Dajana je čekala da kažem Ani i onda me je odbacila.
Još ćemo se mi susresti, osvetoljubljivo sam pomislio. Čudno je bilo kako je moje ljubavi nestalo, kao da nikada nije ni postojala. Ostala je samo želja za osvetom i žaljenje zbog onog što sam učinio, a znao sam da će me to proganjati do kraja života. Ništa drugo nisam ni zaslužio.