Sa osamnaest godina vjeruješ da si u stanju ljubiti, voljeti, osvajati, nemoguće učiniti mogućim, kratkim potezima promijeniti svijet. Ni ja nisam bila drukčija. Vjerovala sam u ljude, mogućnosti, prave izbore koji čekaju baš na mene. Završila sam srednju školu, zaposlila se kao frizerka i s oduševljenjem uživala u svakom novom danu. Živjela sam neopterećena roditeljskim problemima, sanjala svoje snove, očekivala princa na bijelom konju. A onda, u samo jednom trenutku, spoznala sam da svijet nije ružičast kao što sam ga zamišljala.
– Dijana, vrijeme ti je za udaju – otac je tim riječima započeo mučan razgovor. Nasmijala sam se i ne sluteći što ću sve čuti te večeri.
– To nije smiješno. Vrijeme ti prolazi. Pogledaj, sve tvoje prijateljice su se udale – nastavio je.
– Znam, ali one su odabrale takav život. Ja nisam takva. Završila sam školu, radim, zarađujem.
– Trebala bi biti – rekao je s gorčinom u glasu.
– Ne razumijem što želiš reći. Zar me upravo ti nisi poticao na to da završim srednju školu i budem samostalna? – začudila sam se.
– Jesam – kratko je odvratio.
– Ne razumijem čemu vodi ovaj razgovor – veselo sam dodala i nadala se da je priči kraj.
– Mi smo u dugovima – tiho je izustio otac. Knedla mi je zastala u grlu.
– U dugovima? Što to znači? – zabrinula sam se.
– Znači da ćemo uskoro izgubiti kuću ako nam ne pomogneš – očev glas postajao je sve tiši.
– Dijana, moraš nam pomoći – konačno se javila i mama.
– Naravno. Čim dobijem plaću.
– To nije dovoljno. Potrebno nam je mnogo tvojih plaća da bismo se izvukli – nastojala mi je objasniti.
– Nema problema, davat ću vam novac sve dok se ne budemo izvukli.
– Dijana, zar stvarno ne shvaćaš? Mi ne možemo toliko čekati. Tvoj je otac uložio sve što smo imali, čak je posudio novac za posao koji je propao. Moramo odmah nešto učiniti, u protivnom ćemo završiti na ulici!
– Ne razumijem – istinski sam bila zbunjena.
– Znaš ona zemljišta s nasadima voćaka? To je tata kupio, ali stabla su bolesna i ove godine nema uroda. Dužni smo mnogo novca koji nemamo odakle vratiti.
– Kome?
– Tihomirovu ocu.
– On je dobar čovjek. Sigurna sam da će pričekati dok ne skupite novac. Imućan je i sigurno neće biti problema – pokušala sam ih ohrabriti još uvijek pokušavajuć1 shvatiti što je to otac učinio.
– Ne, on nas ne može pričekati. Već nam je više od godinu dana produljio rok za vraćanje duga, ali ni prošla niti ova godina nisu bile rodne. Moramo mu vratiti novac – tu je moja mama zastala i značajno me pogledala.
– Ili…? – ponovila sam.
– Ili se ti možeš udati za Tihomira i tako nas spasiti propasti – opet se javio otac.
U glavi mi se zavrtjelo. Ovo je bilo preiše.
– On je izvrsna prilika. Cijelog ćeš života biti osigurana. Nećeš morati ići u frizerski salon i zarađivati plaću, a živjet ćeš kao dama – mama se trudila uljepšati mučnu situaciju.
– On je šmokljan. Nikada se ne bih udala za njega niti želim biti dama – otelo mi se.
– Onda ćemo svi zajedno završiti na ulici – ljutito je dobacio otac, ustao i izišao iz sobe.
Zbunjeno sam gledala majku.
– Ne mislite valjda ozbiljno? – morala sam još jednom čuti odgovor.
– To nam je jedini spas.
– Sve i kad bih pristala na to, kako ste sigurni da bi Tihomir pristao? – zanimalo me.
– To nam je rekao njegov otac. Tihomir je još od djetinjstva zaljubljen u tebe i on je ocu predložio to rješenje.
– Znači, svi ste se već sve dogovorili? – prosiktala sam ljutito.
Mama je šutjela, a u meni je rasla mučnina. Ustala sam od stola i pošla u svoju sobu. Glavom su mi divljale njihove riječi.
– Prodali bi me za svoj dug. Kakvi su to roditelji? Zašto su posuđivali ako nisu imali od čega vratiti? Što im je uopće trebao taj glupi voćnjak? Uvijek smo lijepo živjeli, zašto su sada učinili ovakvu glupost? Kako je Tihomiru ovako nešto moglo pasti na pamet? Zar misli da se novcem može kupiti ljubav? – pitanja su navirala jedno za drugim. Do idućeg dana nisam izlazila iz sobe, a ujutro sam ugledala neispavana lica roditelja.
– Onda, što si odlučila? – pitala me mama umjesto jutarnjeg pozdrava. Nisam odgovorila, već sam brzo otišla na posao. S mukom sam se vratila kući, a idućih dana u našem su domu svađe postale uobičajene. S jedne strane izjedala me odanost roditeljima, a s druge nisam se željela prodati. Razmišljala sam i razmišljala, sve moguće situacije prevrtala po glavi i na kraju poslušala roditelje. Nisam mogla dopustiti da završe na ulici i da ih ismijava cijelo mjesto.
Tihomir je s osmijehom na licu i s mnoštvom svatova došao po mene. Vidjela sam ga kroz prozor i u trenutku poželjela pobjeći što dalje iz roditeljske kuće i sudbine koju su mi skrojili. Bio je dotjeran po posljednjoj modi, a kad je ušao u sobu i pružio mi buket bijelih ruža, došlo mi je da vrisnem od boli. Umjesto toga prihvatila sam cvijeće, primila ga pod ruku i s namještenim osmijehom izišla pred svatove. Tihomir me poveo do oltara i dok sam s gnušanjem izgovarala svoje “da”, bacila sam pogled prema roditeljima.
– Prokleti bili – pomislila sam.
Život u izobilju
Naša se proslava održala u domu i dok su me svi tapšali po ramenu govoreći koliko sam sretna, ja sam pomišljala na samoubojstvo. Nisam bila sigurna hoću li moći preživjeti iduće dane.
Prvu bračnu noć proveli smo svatko na svojoj strani kreveta. Tihomir je čekao da ja dam neki znak, a meni to nije bilo ni na kraj pameti. Bila sam sretna što me ne dodiruje i ne traži bliskost, nadala se kako će situacija i ostati takva. Naravno, prevarila sam se. Nakon desetak dana zajedničkog života u kojem smo uglavnom komunicirali po potrebi, Tihomir je odlučio uvesti nova pravila.
– Dosta mi je svega što se zbivalo u proteklim danima. Zar ovako namjeravaš provesti ostatak života? Ja te volim. Zar to stvarno ne možeš shvatiti? želim da budeš sretna. Ponudio sam ti svoje prezime, kuću, bogatstvo i spreman sam učiniti sve što poželiš samo da ugledam osmijeh na tim prekrasnim usnama. Volim te otkad sam bio dječak. Još pamtim tvoje pletenice i bijele vrpce s crvenim točkicama. Uvijek sam te potajno promatrao i onog dana kad si mi postala suprugom, osjetio sam da sam na vrhu svijeta. Dijana, ti si smisao mog života. Bez tebe mi ništa ne vrijedi. Bez tebe nema lijepog dana, nema sretne noći. Učinit ću sve što budeš tražila, dohvatit ću ti zvijezde i mjesec s neba, samo te molim da se prema meni ne odnosiš kao prema psu.
Ja sam ti suprug i imam svoja prava, ali ne pada mi na pamet da te na išta prisiljavam. Dat ću ti vremena koliko god budeš trebala, ali želim da se i ti potrudiš – rekao je. Nakon ovih riječi nešto se u meni okrenulo.
– Ti to ozbiljno? – upitala sam.
– Najozbiljnije. Želim te više nego ikog na svijetu. Ti si moja princeza, moje sunce, moja ljubav i sjaj. U tebi je moje pajveće bogatstvo. Zar misliš da bih bez razloga predložio ocu da tvojima oprosti silni dug? Nemoj me krivo shvatiti. Imao sam priliku i iskoristio sam je. Znao sam da me ti inače nikada ne bi pogledala. Možda sam pogriješio, ali samo i jedino ljubav me natjerala na takav čin. Ne želim da prema meni osjećaš tek obavezu ili dug. Ne, to ne trebam! želim da me voliš barem malo. Spreman sam ispuniti svaku tvoju želju za mrvicu ljubavi. Zar tražim previše? – pitao me sa suzama u očima.
Gledala sam muškarca ispred sebe i u samo nekoliko minuta o njemu stekla potpuno drukčije mišljenje. Dirnuo me svojim iskrenim priznanjem. Nikad me nitko nije volio poput njega. Prišla sam mu, prvi put ga iskreno poljubila i od njegova dodira osjetila drhtaje po cijelom tijelu. Od tog dana trudila sam se biti dobra supruga. Uz Tihomirovu pomoć otvorila sam svoj frizerski salon i doista živjela poput princeze.
– Čudni su ti životni putevi. Proklinjala sam ga, a na kraju vrlo brzo zavoljela i postala sretna žena – mislila sam u sebi.
U kolotečini
Vrijeme je prolazilo, mi smo uživali i zajedno odrastali u punom smislu te riječi. Tihomir je bio neplodan i djece nismo mogli imati, ali to me nije previše boljelo. Živjeli smo jedno za drugo i to nam je bilo dovoljno.
Nakon više od deset godina bračnog života sve se polako počelo razvodnjavati. I on i ja svakog smo dana imali sve više obaveza i do kasno u noć oboje smo rješavali poslovne probleme. Lijegali bismo mrtvi umorni, idućeg dana hitali za novim obavezama, gubili se u prihodima i rashodima, zaboravljali na naš međusobni odnos. Godišnja doba su se izmjenjivala, a mi smo se sve više udaljavali jedno od drugog. Naš se brak sveo na uobičajeno izvršavanje zadataka, šturu komunikaciju i zadovoljavanje fizičkih potreba. Postajala sam sve nezadovoljnija, šutljivija, a i Tihomir. Nekadašnje veselje i radost potpuno su iščezli, a nas dvoje smo kao zombiji prolazili kroz život. Bilo je dana kada bi i on i ja pokušavali nešto poduzeti, ali uvijek bi iskrsnula neka nova poslovna obaveza i mi bismo ponovno upadali u kolotečinu i puštali da nas vrijeme nosi. O svojim bračnim problemima nikome nisam govorila, uostalom, nisam ni imala kome. S roditeljima sam se od udaje viđala samo za blagdane i rođendane, dobrih prijateljica nisam imala, a sa suradnicima mi je bilo nezgodno dijeliti svoje životne priče.
Nekako sam se u najskrovitijem dijelu sebe nadala da će Tihomir izvesti neko romantično djelo od kojeg će mi zastati dah, koje će me ponovno natjerati da se u njega zaljubim kao onog dana kad mi je prvi put iskreno izjavio ljubav. Vrijeme je grabilo žurnim koracima, a Tihomir nije ništa poduzimao. Lijegali bismo s tišinom koja se uvukla između nas i s njom se budili. Bila sam umorna, razočarana, tim više što sam bila svjesna kako imamo sve što nam je potrebno za sreću. Život nam je prolazio, a mi smo se očito u njemu pogubili.
Bilo je rano nedjeljno jutro. Ustala sam prije Tihomira i otvorila prozore kako bi u kuću ušlo što više svjetla i svježeg zraka. Bacila sam pogled na ulicu, a onda začula panično mijaukanje. Gledala sam ispod prozora, na stazu i cestu, ali nigdje ništa nisam vidjela. Povela sam se za sluhom i gotovo na samom vrhu naše trešnje spazila susjedova mačka.
– Miki, silazi dolje! Što tražiš na drvetu? – poviknula sam, ali Miki se nije ni pomaknuo.
Mačak na drvetu
Vikala sam na njega još nekoliko minuta, a tada okrenula susjedov broj. Kako nitko nije podizao slušalicu, sjetila sam se da su otputovali na svadbu i da ih neće biti cijeli dan.
– adan mačak. Što ću s njim? Miki, Miki – dozivala sam ga iz sveg glasa naravno, probudila supruga.
– Hej, zašto tako galamiš u rano jutro? Probudit ćeš cijelo susjedstvo. Što se zbiva? – pitao me pospano i polako mi prišao.
– Pogledaj – pokazala sam mu prstom na mačka.
– To je susjedov, zar ne? – prepoznao ga je i Tihomir.
– Da, a oni se vraćaju tek večeras. Što ćemo s Mikijem? Uzalud ga dozivam.
Tihomir nije dvojio. U donjem dijelu pidžame izišao je kroz prozor dnevnog boravka i počeo se penjati po drvetu.
– Tihomire, što ti je? Kako ćeš se ti popeti gore? – uplašila sam se, ali Tihomir se nije osvrtao. Polako se penjao sve više i više u krošnju drveta, a onda je doviknuo.
– Uhvatio sam ga.
Suze su mi krenule niz obraze i obuzeo me strah.
– Što ću ako padne pri silasku? Ubit će se s te visine, a sve zbog ludog mačka. Zašto sam uopće otvarala prozor? Zašto sam tako glasno vikala i probudila ga? Što ču ako mu se nešto dogodi? Kako sam samo bila glupa! Tihomir će stradati zbog susjedova mačka – strah me je gotovo paralizirao i tek bih se s vremena na vrijeme usudila pogledati kako napreduje silazak. Baš kada sam pogledala, vidjela sam da se okliznuo. Srce mi je stalo. Ne, nisam ga smjela izgubiti. Nisam mogla zamisliti život bez njega unatoč našim bračnim nevoljama. Tihomir se uspio uhvatiti za granu i prije nego što sam se snašla, on je sišao.
– Draga, drži ga – začula sam njegov dragi glas.
Ustala sam i primila Mikija.
– Nestašni mačku – radosno sam tepala Mikiju kad se oglasilo zvono. Prisjetila sam se da su ulazna vrata još zaključana i da Tihomir ne može ući. Brzo sam ih otključala i bacila mu se u zagrljaj.
– Ljubavi, dobro si, dobro si? – ponavljala sam i čvrsto ga grlila.
– Uplašila si se? – vragolasto je dobacio, a mene je ponovno stegnulo oko srca.
– Da, već sam vidjela najgori mogući ishod. Nikome te nedam. Ti si zauvijek moj – uzbuđeno sam ponavljala.
– Bilo bi zgodno kada bi me za početak pustila u kuću. U pidžami sam, a sigurno ima i budnih susjeda, ne moraju baš svi vidjeti kakav idem u krevet – veselo mi je odvratio.
– Baš me briga! Ti si moj. Moja jedina i najveća ljubav i zahvalna sam što ti se nije ništa dogodilo. Tako sam se bojala – nisam mogla zaustaviti suze.
– Draga, ne brini – namignuo mi je Tihomir i blago me odgurnuo u hodnik. Zatvorio je vrata, primio me u naručje i odnio u spavaću sobu. Godinama već nismo s toliko ljubavi uživali jedno u drugome. Ponovno sam osjećala snagu njegovih osjećaja, a i sama sam to napokon opet bila spremna iskazati. Opet sam se sjećala njegovih davnih riječi, a Tihomir je očito shvatio.
– Princezo moja, volim te i ponovno sam te pronašao – i on je osjetio ponovnu bliskost.
Nismo izlazili iz sobe sve dok nije pala večer i dok nismo začuli susjedov automobil.
– A, Miki? Tko zna što nam je Miki napravio u kući? Na njega smo zaboravili – sjetio se Tihomir i poput dvoje djece veselo smo pohitali u dnevnu sobu.
Mikija nigdje nije bilo. A onda smo ga pronašli na vrhu ormara kako bezbrižno prede. Zajedno smo ga vratili susjedima i od te se nedjelje u naš brak opet vratila sreća. Bez obzira na obaveze i poslove, shvatili smo da smo jedno drugome najvažniji i da ništa nije bitnije od naše ljubavi. Miki nas je vratio na pravi put. Život je stvarno neobičan i u pravom trenutku pošalje pomoć u najneobičnijem obliku.
0 komentari:
Objavi komentar