ISTINITA PRIČA: 'Pozvala sam ga na vjenčanje, ali nisam ni slutila da će me osvojiti svojim šarmom!'

'Nisam mogla odbiti da joj budem kuma, no pribojavala sam se susreta s njezinim bratom, mojim bivšim dečkom. Zahvaljujući gostu iz Australije sve je ispalo i više nego dobro'
Dobro kaže moja baka: taj internet, i to dopisivanje, sve to nisu čista posla. Trebalo bi se toga pripaziti. I ja, evo, dobivam svakakve lance koje ne smijem prekinuti, anđele koji će se pobrinuti o mojoj sreći ako ih proslijedim dalje i slične stvari.
U posljednje vrijeme učestali su nekakvi tekstovi o važnosti prijateljstva među ženama. Kao, dečko je dečko, muž je muž, ali ne zanemaruj prijateljicu. Čitam to i u novinama: stručnjak taj i taj sa sveučilišta tog i tog otkrio je da je za zdravlje važno imati dobru prijateljicu i družiti se s njom.
Velike li novosti! Kladim se da su svi ti stručnjaci redom bili muškarci. Samo oni od nečega što je nama jasno kao dan mogu napraviti nauku. Pa koja to žena ne zna da je ljekovito popiti kavu s prijateljicom i pritom se ispovjediti?
Meni Lana nije trebala puno govoriti kako se osjeća i što mi ima reći kad me pozvala na kavu. Sve mi je odmah bilo jasno. Bio je dovoljan jedan jedini pogled i u njezinim sam očima ugledala sjaj zaručničkog prstena. Svejedno, nisam joj htjela kvariti užitak da mi to sama kaže.
Poskočila sam od sreće i zagrlila je. Hvala Bogu da će se ta priča tako završiti. Znala sam da se Tomislav i ona vole, znala sam da pripadaju jedno drugome, ali su ponekad znali biti i malo tvrdoglavi. Eto, nedavno je jedan bezvezni nesporazum umalo doveo do prekida. A nije to u početku bila ni svađa. Tek malo nadmudrivanje, branjenje svoga stava. I riječ po riječ, kad ni jedno nije moglo uvjeriti drugo u ispravnost svog mišljenja, počeli su se pjeniti. Bivati nervozni. Nisu se zaustavili kad je trebalo i posvadili su se, rekli jedno drugome i što ne misle.
Nekoliko tjedana se nisu viđali. On je hodao uokolo sav namrgođen, ona kao pokisla visibaba, a onda su napokon uvidjeli koliko su glupi. Zar će dopustiti da jedna sitnica pokvari takvu vezu? Nije važno tko je što rekao, važno je da su jedva dočekali da se zalete jedno drugome u zagrljaj i evo rezultata.
- Ma super! Baš se veselim. I nemate što čekati. Mislim da ste se i posvađali jer ste previše slični, došli ste do točke kad takva veza treba prerasti u nešto više.
- Draga moja, nešto bih te pitala: hoćeš li stajati pokraj mene kad budem postajala gospođa Kovačić? Nadam se da me nećeš odbiti. Možeš li to prihvatiti?
Ovo možeš li itekako je imalo smisla. Najbolja mi je prijateljica, ali i sestra mog bivšeg dečka. Prekid s Dominikom još me bolio. Svadba bez brata ne ide, a kako ću se ja osjećati u njegovoj blizini, bilo je pitanje. Bili smo dobar par. Barem sam ja tako mislila. I ne samo ja. Mislila je i Lana, i svi oko nas, a onda se ispostavilo da stvari nisu baš takve kakvima se čine.
U njegovu je životu postojala i Katarina. Kad je i kako ušla, teško mi je odgonetnuti. Kako se to moglo dogoditi da ne primijetim? Jesam li bila toliko slijepo zaljubljena kad sam si dopustila da od mene napravi budalu?
Spoznaja da me vara bila je ne samo neugodna nego i ponižavajuća. Nisam znala kako se postaviti u cijeloj priči. Trebam li se nakon raskida s njim prestati viđati i s njegovom sestrom? Glupost! Mi smo bile prijateljice i prije nego što sam se zaljubila u njezina brata. Kako sada dalje funkcionirati? Lana mi je pomogla u pronalaženju načina. Češće je dolazila k meni da ne bih ja morala ići k njoj. Nalazile smo se u kafićima, odlazile zajedno u kupovinu i Dominika jednostavno nismo spominjale. S vremenom su se stvari posložile na svoje mjesto.
Život se nekako kotrljao dalje, iako je u meni još uvijek tinjala nada da to nije definitivan kraj. Vjerovala sam da će se dogoditi čudo i da će ta Katarina nekako nestati. Ispariti kao jesenja magla. A onda će granuti sunce i sve će biti kao prije. Možda čak i ljepše. Uvidjet će Dominik što je izgubio i bit će još bolji nego što je bio. Valja samo biti strpljiv. Možda je upravo Lanino vjenčanje prilika za to, pomislila sam. Kad se svi nađemo ponovno zajedno u prijateljskoj atmosferi, gdje smo svi svoji i gdje je Katarina uljez, proradit će ona čuvena kemija. Da, sigurno će biti tako. Valja samo biti strpljiv i dočekati taj trenutak.
Lanino vjenčanje postalo je stoga za mene velika stvar. Više stvari u jednom događaju: udaje se moja prijateljica, ja sam kuma, a i bit ću u prilici ponovno biti uz Dominika. Pa to je divno! To je prilika koju ne smijem propustiti.
O svojim nadanjima ovaj put nikome nisam zucnula ni riječ, čak ni Lani, ali sam se s velikim uzbuđenjem počela pripremati za taj dan. Ustvari, pripremale smo se zajedno: pregledavale modne žurnale, birale haljine, frizure, cipele. Pa mladenka i kuma moraju biti usklađene. Na što bi to nalikovalo da se jedna pojavi u elegantnoj i decentnoj haljini, a druga u nekoj ludoj kombinaciji. Ne, to se ne smije dogoditi, "naše vjenčanje" mora biti savršeno, zaključile smo i dale se na posao. Izmišljale smo, kombinirale, planirale, tražile najpovoljnije ponude...
- A tko će biti kum? - pitala sam je.
- Jedan Tomislavov prijatelj iz djetinjstva. Zajedno su rasli i obećali si to još u djetinjstvu.
- A dolazi li sam ili sa ženom.
- Sa ženom, lani su se vjenčali.
Aha, znači, on će imati partnericu. Svi će biti s nekim osim mene. A Dominik? Htjeli-ne htjeli sad ćemo se morati vidjeti. Ako ne i viđati. Možda je baš to prilika da se ponovno zbližimo. Od te pomisli ponovno su mi se pojavili leptiriću u trbuhu.
A što ako pozove i Katarinu? Pa neće valjda. Nije ta veza još poprimila tu dubinu da je dovodi na obiteljsko okupljanje. Nisam pitala, ali sam se potajno nadala da je tako.
Dani su prolazili, pripreme su tekle i jednoga sam dana ipak morala postaviti direktno pitanje:
- Je li pozvana i Katarina?
Lana je malo oklijevala s odgovorom:
- Dominik se još nije točno izjasnio hoće li ili neće ona doći, ali red je da brata ne ograničavam. Razumiješ me, valjda. Oprosti, ali ja tu stvarno ništa ne mogu. I sama znaš koliko mi je žao zbog vas dvoje, ja bi najradije da ste skupa, ali ne mogu joj zabraniti da dođe.
- Ma dobro, Lana, ne moraš se ispričavati. Sve znam, sve mi je jasno. Pitam samo da bih se znala pripremiti.
Te noći nisam mogla zaspati. Slutila sam da će tako biti, ali ipak sam se potajno nadala. Znala sam da mi neće biti ugodno gledati Dominika s drugom djevojkom, ali da će mi ta spoznaja toliko teško pasti, ipak nisam mislila.
Svi će, dakle, biti s nekim, samo ću ja biti sama. Ja ću biti jedina osamljena osoba na toj svadbi! Čekat ću da me netko pozove na ples. Ajme meni, majko moja, zar ću cijelu noć glumiti sreću? Pa neću valjda svima kvariti raspoloženje sjedeći sama s izrazom lica kao da sam upravo progutala žabu? Ma to ne dolazi u obzir! Moram nešto smisliti.
Takve me misli nisu napuštale cijeli sljedeći dan, ali mi ništa pametno nije padalo na pamet. Čak sam i požalila što sam uopće pristala biti kuma. Ali kako da odbijem Lanu? I umjesto da se radujem svadbi, ja sam na sebe navukla svu tugu ovoga svijeta. Ni s kime nisam razgovarala niti koga slušala, a ponajmanje mamine razgovore sa susjedom za vrijeme popodnevne kave.
A govorila joj je o svojoj prijateljici iz mladosti: kako su bile jako dobre, kako je čak bila i krsna kuma njezinu sinu, ali se odselila u Australiju. Dopisivale su se, obećavale da će se posjećivati, ali život je htio drukčije. I mama se udala, dobila brata i mene, pa su onda došle ratne godine. Pa ovo, pa ono i obećanje nisu ispunile. A sad je, eto, ta Dijana, tako se naime prijateljica zove, najavila da dolazi. Doći će sa sinom, koji je mamino kumče, pa bi bio red da se posebno angažira oko njihova boravka ovdje.
Nisam slušala detalje. Briga me za njene doživljaje iz mladosti, imam ja svojih mladenačkih problema, briga me i za kumče, moj trenutačni problem je kako ne biti osamljena kuma na svadbi.
- Čuj, Lucija, kad dođe Dijana, nadam se da ćete ti i Branimir praviti društvo njezinu sinu. Dečko nikad nije bio u Hrvatskoj. Bilo bi lijepo da mu pokažete grad, okolicu, da ga izvedete u društvo.
- Mama, a kada oni točno dolaze? Nadam se da nije baš za Laninu svadbu.
Naravno da su dolazili baš tada. Znači da se od mene očekuje da s nekim australskim klokanom skačem po gradu i gradskim znamenitostima umjesto da u miru odem frizerki i kozmetičarki! Ošto sam protestirala protiv maminih očekivanja.
- Ali, mama, pa ti znaš da sam ja kuma.
- Pa što ako si kuma? Ne udaješ se ti, Ana, nego Lana. A mogla bi i Kristijana povesti na svadbu, neka dečko vidi kako to kod nas radi.
- Kako da ga nepozvanog povedem na prijateljičinu svadbu? Kako si ti to zamišljaš? Osim toga, ne znam ni tko je ni kakav je.
- Kako zamišljam? Vrlo jednostavno. Porazgovaraš s Lanom i za stol dodate jedan stolac. Ako ste prave prijateljice, onda je to lako rješivo. A kakav je, to ćemo tek vidjeti. U svakom slučaju, mislim da nije ni rogat ni divljak. Sin moje Dijane ne može biti loš. Za njega će to sigurno biti doživljaj, a ti ga i ne moraš posebno zabavljati. Neka upoznaje ljude, neka se druži.
Bilo je to tipično rješavanje problema na način moje mame. Nije ona znala što mene muči, a meni je bilo neugodno priznati. Eto kako i najljepši doživljaj može postati noćna mora.
Pitanje dovođenja Kristijana na svadbu ipak sam nastojala odgoditi. Možda čovjeka uopće ne zanimaju takve stvari, možda moja mama pravi račun bez krčmara.
Za svaki slučaj Lani sam najavila mogućnost da dođem s nekim. Ona, kao ni moja mama, u tome nije vidjela problem. Dapače, saveznički mi je namignula kao da dolazim s nekim tko mi nešto znači. Nije imala vremena slušati moje objašnjenje da je to čista obiteljska dužnost, a ne zadovoljstvo.
I onda je došla ta srijeda kad se Kristijan s majkom ukazao na aerodromu. Imala sam nekoliko dana da ga nagovorim da ne prihvati prijedlog moje mame ili da se pripitomim na pomisao da ću s dotičnim provesti tu važnu noć. Ni sama nisam znala koja bi me od dvije ponuđene varijante više zadovoljila.
Traperice, naprtnjača na leđima, kovčezi na kotačiće, traperice, tenisice, razbarušena kosa i tragovi umora od dugog putovanja. Sve u svemu, izgledom me baš nije impresionirao, ali ni razočarao. A što se jezika tiče, nije govorio baš najbolje, ali nije ni loše. Ja nisam bila oduševljena takvim pratiocem, ali više nisam bila ni energično protiv. Ostalo je još samo pitanje želi li on to.
Želio je. E, kad smo i to riješili, ostalo je još samo pitanje njegove garderobe, ali moja energična mama i to je lako riješila. Bratovo odijelo dobro mu je stajalo.
I tako se Kristijan određenog dana u određeno vrijeme ukazao na našim vratima. Došao je po mene.
Opaaaa! Odmoren, naspavan i namirisan, uopće nije izgledao loše. Ambalaža je OK, još da vidim što se skriva u njoj, da nije slučajno neki pijanac ili gnjavator.
O, Bože, što mi to radiš. Noć koja dolazi i bez toga je pravi izazov. Noge su mi se tresle od uzbuđenja kao da se udajem ja, a ne moja prijateljica.
Ma lako je njoj. Ona zna što je čeka, sve smo isplanirale. Ja sam bila ta koja je išla ususret neizvjesnosti. Trebalo se susresti s Dominikom i Katarinom, nasmiješiti im se i pokazati da me uopće ne diraju. Kako mi je bilo, samo ja znam. Noge su mi se tresle, bojala sam se da se ne spotaknem i opružim na podu koliko sam duga i široka. Da prikrijem nelagodu, primila sam Kristijana pod ruku, podigla glavu i hrabro zakoračila pred poznate i nepoznate ljude.
Prijatelji su me promatrali s neskrivenom znatiželjom. Moja je haljina pokupila sve komplimente. Pratilac također. Prijateljice su se znatiželjno raspitivale tko mi je to. Nova ljubav? Samo sam se tajanstveno smješkala pogledom tražeći Dominika. Uzalud, otišao je po Katarinu! Dovraga, propustio je ono najvažnije - moj trijumfalni dolazak s novim dečkom. Morat ću predstavu samo za njega izvesti još jedanput. Repriza mora biti još bolja od premijere, odlučila sam.
I bila je. Nije mi bilo lako, ali uspješno sam odglumila veselje. Moje pojavljivanje s Kristijanom pokazalo se punim pogotkom. Dominik je bio zbunjen. Nije na to bio spreman. Očito mu Lana nije rekla da dolazim s nekim. Ponašao se čudno. Znači li to da mu je ipak stalo do mene ili je samo proradio muški ego. Bilo kako bilo, postigla sam početnu prednost. Oboje smo nešto promrmljali, nasmiješili se, a onda je svatko sa svojim partnerom potražio miran kutak.
Iako sam ga zbunila, nisam se osjećala sretnom. Bilo bi nepošteno reći da Katarina nije izgledala lijepo. Štoviše, vrlo lijepo. Bili su zgodan par, što jest jest, ali to je samo pojačavalo moju muku.
Stvar je donekle popravljala činjenica da je društvu zanimljiviji od nje bio Kristijan. Dolazili su nas pozdraviti kako bi se upoznali s njim, popričali. Kao kuma ja sam imala svojih obaveza pa nisam mogla pratiti sve te razgovore. Ostavila sam Kristijana na milost i nemilost znatiželjnim prijateljima, a još više prijateljicama, nadajući se da će znati plivati i bez mene.
Shvatila sam da su se moja nadanja obistinila kad je do mene došla Ivona i upitala:
- Ma gdje si ga samo našla? Tip je prva liga. Je li to nova veza?
Što da joj odgovorim? Odlučila sam se na šalu:
- Ma ne, to mi je suđeni. Obećani smo jedno drugome od djetinjstva. Mame su se dogovorile još prije našeg rođenja i sad nas evo.
Moja je šala odlepršala među prijatelje. Od usta do usta, od uha do uha, pa je stigla i do Dominika. Vidjela sam kako mu je neka sjena prešla preko lica.

Svadbena večera tekla je u najboljem redu. Plesalo se, pjevalo. Društvo je polako počelo razvezivati kravate i izlaziti van da se udahne svjež zrak, odmori uši od glazbe, popuši cigaretu.

Kristijan se u svemu tome snašao bolje nego što sam se nadala. Ne samo da ga je sve zabavljalo, nego je i on zabavljao društvo. A bio je rođeni šarmer. Na svom klimavom hrvatskom odgovarao je na pitanja o životu u Australiji, šalio se, plesao. Ovo posljednje posebno. Ispalo je da sam s njim dobila jokera. Takav plesač ne susreće se svaki dan. Nisam imala pojma da mu je ples hobi, da je čak sudjelovao u plesnim natjecanjima. Moram priznati da sam ga nevoljko prepuštala nekoj drugoj partnerici. On je to vrlo dobro znao, zato je tek uz ispriku odlazio plesati i s drugim djevojkama.
Jedna od njih bila je i Katarina. Vidjelo se da i ona uživa u tom plesu. Pakosno sam primijetila kako ga u tim previsokim petama teško prati. Sve u svemu, večer je ispala bolje nego što sam se nadala.
- Izađimo na tren van da predahnemo - predložio je Kristijan.
I meni je trebao predah, a htjela sam i s njim na tren biti nasamo, da čujem kako mu se sviđa svadba.
- Ma odlično je. Volim zabave svake vrste, a prisustvovati svadbi u Hrvatskoj baš je doživljaj. Hvala ti što si me pozvala. Mama mi je puno pričala o običajima, šteta što ih ne njegujete dovoljno - ugodno me iznenadio odgovorom.
- Nego, htjedoh te nešto upitati. Mnogi su me ovdje doživjeli kao tvog mladića. Nisi mi dala nikakve instrukcije što trebam odgovoriti.
- Ma pusti ih, iznenađeni su pa ne znaju kamo bi te smjestili.
- Pa kamo da me smjeste? Hajde, poduči me.
- Zašto da te ja učim, nauči sam - od srca sam se nasmijala, raspoloženija nego što sam se nadala da ću biti.
Naš je razgovor počeo nalikovati na duhovit verbalni dvoboj kad se na vratima ukazala Katarina. A ona mi je u tom trenutku najmanje trebala, ali nismo je mogli izbjeći. Ljubazno sam joj se nasmiješila, što je ona protumačila kao dopuštenje da nam se pridruži. Odmah je bilo jasno da cilj njezina interesa nisam ja nego Kristijan. Ne znam što ju je više fasciniralo: to što Kristijan dolazi izdaleka ili što je tako vrstan plesač. Nije ni Dominik bilo loš, ali s Kristijanom se nije mogao mjeriti.
Nju sam već jednom imala za suparnicu, ali tada nisam znala kako ona postiže ono što želi. Sad sam imala priliku vidjeti kako ona to radi. Razgovarala je s Kristijanom potpuno me ignorirajući.
Osjetila sam neugodu. Što sad reći? Kako reagirati? Pa ona je djevojka mladića kojeg još nisam preboljela, a ovdje se, meni pred nosom, nameće mom pratiocu.
U svojoj zbunjenosti, napravila sam najgore što sam mogla. Rekla sam da mi je hladno i da se vraćam unutra. Nisam pričekala ni da čujem što je Kristijan na to odgovorio, okrenula sam se i ušla u dvoranu u kojoj su svi razdragano plesali.
Koja sam ja glupača! Napustila sam bojno polje podvijena repa! Sjela sam za stol i ispila čašu vina. Finog hladnog traminca. Da se u tom trenutku pokraj mene nije pojavio Dominik, vjerojatno bih spustila i pokoju suzu. Ali iznenađenjima te večeri nije bilo kraja. Zamolio me za ples.
- Tvoj partner, nova ljubav ili što li je već ne bi smio ovakvu ljepoticu ispuštati iz vida. Cure poput tebe lako mogu biti ukradene, otete, zavedene - pokušao se šaliti.
Nije uspio dovršiti rečenicu, a ja sam već ispalila odgovor. Ravno u sridu:
- Što se ti brineš o meni? Imaš ti o kome brinuti, ustvari, možda već i kasniš. Vidim ti neke kvržice na glavi, da ti to slučajno ne rastu rogovi? Oni su, znaš, nezgodna stvar, rastu i kad ih ne primjećuješ. Svi vide osim tebe. Vjeruj mi, govorim ti to iz vlastitog iskustva.
Nije znao kako protumačiti to što mu govorim. U taj čas u dvoranu uđoše Katarina i Kristijan. Držao ju je za podlakticu i činilo se da je dovodi protiv njezine volje i ne baš raspoloženu.
Među njima se, očito, dogodilo nešto što joj nije bilo po volji. Ne samo da nije uspjela šarmirati Kristijana nego je doživjela i neku neugodu. Prišli su nam. S naglašenom prisnošću Kristojan me zagrlio i rekao:
- Ovo je noć za ples, a ne za priču. Ispričajte nas, moja djevojka i ja iskoristili bismo je.
Prebacivši mi ruku preko ramena, odveo me među plesače. Glazba je svirala neku romantičnu sentimentalnu melodiju koja mi je neopisivo godila.
Ostatak noći Kristijan je plesao samo sa mnom. Što smo dulje plesali, išlo nam je sve bolje. Jesam li ja samo dodala kap u čašu koja je već bila puna ili je nešto drugo kvarilo Dominikovo raspoloženje, ne znam. Katarina je sjedila pokraj njega s uvježbanim osmijehom na licu. Bio je toliko neprirodan da se mogu kladiti da je cijeli sljedeći dan imala grčeve od njega.
Svadba je tekla uobičajenim tokom. Na red je došao i običaj bacanja buketa. Lana ga je bacila prema okupljenim djevojkama. Tko zna gdje bi pao da Kristijan u maniri odbojkaša nije priskočio i promijenio mu smjer. Doletio je ravno k meni. I da sam htjela, nisam ga mogla izbjeći. Uhvatila sam ga uz glasne povike i šale prisutnih. Neki su u šali komentirali da to nije fer jer sam, eto, imala pomagača.
Ali on se dočekao na noge.
- Pa naravno da je imala pomagača, pa zar za svaku svadbu ne trebaju dvoje?! A svi ste, eto, svjedoci da sam joj pomogao sada, a mogao bih i u finalizaciji akcije. Započeto treba dovesti do kraja, zar ne? Ja sam za, a na njoj je da promisli. Našim bi se majkama ispunila želja iz mladosti.
Ujutro smo se vratili umorni i sretni. Bila je to nezaboravna noć. Ne samo da se udala moja prijateljica, ne samo da sam bila kuma, nego sam se istodobno riješila sjene stare ljubavi i našla novu. Pa zar sam mogla poželjeti više?