UČINILA SAM GLUPOST I PRIZNALA DA GA VARAM

Bilo je kasno. Kuća je bila prazna i hladna. Hodala sam prostorijama i svuda osjećala tišinu. Doimala se kao da u njoj više nikad neće biti života. Baš poput kuće, i ja sam se osjećala hladnom i emotivno praznom. I moj je život odnedavno zaključan u sjećanjima. Slaven mi nedostaje do boli. Zašto sam ga one večeri pustila da ode? Trebala sam mu reći kako mi Darko ne znači ništa i da mi nikad ništa ne bi mogao značiti. Nažalost, nisam to učinila. Tek sada, kad sam izgubila ono do čega mi je istinski bilo stalo, shvatila sam snagu svojih osjećaja i uvidjela kome sam dala svoje srce.
Svukla sam odjeću i otišla pod tuš. Snuždila sam se od sjećanja, a mlazovi vode izmjenjivali su se sa suzama na mom licu. Učinilo mi se da ponovno čujem Slavenove korake po kući. Nažalost, to je bila samo moja mašta, moja želja. Umjesto toga kućom je i dalje odjekivala samo zlokobna tišina. Slaven me više ne želi i to je spoznaja s kojom se moram pomiriti. Tko zna koliko je još besanih noći preda mnom dok se ne naviknem na to da trebam nastaviti život bez njega? Zašto se to moralo dogoditi baš nama?
Legla sam u krevet s mislima o nama, sjetila se kako smo još donedavno bili sretni. Nakon petnaest godina braka Slaven i ja voljeli smo se kao i kad je sve počelo. Svakog smo dana raznim sitnicama uljepšavali život jedno drugome, a svi naši prijatelji zavidjeli su nam na toj ljubavi. Govorili su kako smo živi primjer da prava ljubav ne postoji samo u filmovima. Ni on ni ja nismo mogli razumjeti ljude koji su dopustili da im brak postane rutina i da u većini slučajeva završi rastavom. Bili smo svjedoci tomu kako su mnoge velike ljubavi završile mučnim sudskim raspravama o djeci i imovini. Nismo htjeli da se to dogodi i nama te smo se trudili jedno oko drugog. Željeli smo se voljeti cijeli život.
Nekoliko se kolegica u bolnici, u kojoj sam radila kao liječnica, rastalo baš zbog monotonije u braku. Kod nas to nije bio slučaj. Čak ni moja najbolja prijateljica Vesna nije uspjela održati ljubav u koju je istinski vjerovala, pa se i njezin brak raspao. Govorila mi je kako nemam pojma koliko sam sretna što imam Slavena za muža.
– A on ne bi trebao biti sretan što je dobio mene za ženu? – šaljivo sam odgovarala u takvim prilikama.
– Mora da je divno živjeti s nekim tko te toliko voli – govorila je Vesna, a da mi nije bila najbolja prijateljica, vjerojatno bih bila i ljubomorna na nju zbog žara s kojim je to izgovarala.
Između mene i Slavena sve je funkcioniralo besprijekorno do ove godine. Bilo je dovoljno da mi uputi nježan osmijeh i da odagna moje svakodnevne probleme na koje sam, poput svih ostalih, nailazila u poslu. Sama njegova prisutnost bila mi je dovoljna da na sve zaboravim, da opet budem sretna i nasmijana žena.
Medutim, već nekoliko mjeseci nisam sretna i to vlastitom krivnjom. Otkako je Darko ušao u moj život, okrenuo ga je naopačke, a time i moj odnos sa Slavenom. Danas je pitanje vremena kad ćemo se i službeno rastati, a to je posljednje što želim. Ni Slaven još nije spomenuo rastavu, no živjeli smo odvojeno i znala sam da se to mora dogoditi. Sve upućuje na to da nema povratka na staro i da ću cijeli život snositi posljedice zbog jednog trenutka ludosti, nepromišljenosti.
Darko je iznenada ušao u moj život. Sjećam se toga dana kao da se dogodilo jučer. Bilo je ljeto, a Slaven i ja provodili smo godišnji odmor u našoj obiteljskoj kući na moru. Šetali smo rivom i zaustavili se da razgledamo slike koje je Darko izlagao. Nismo ga poznavali niti smo ga ikad prije vidjeli. Sudbina je htjela da baš ovo ljeto dođe prodavati slike u grad u kojemu ljetujemo. Dok smo te večeri Slaven i ja razgledavali njegove slike, osjećala sam na sebi njegov prodoran pogled. Iznenada me zamolio da sjednem jer me želio portretirati.
– Neću vam mnogo naplatiti, sjednite – nasmijao se i ponudio mi stolac.
Slaven me nagovarao da prihvatim ponudu te sam sjela. Primijetila sam da se zagledao u moje lice, međutim to sam protumačila nužnim kako bi portret bio što bolji. Mislila sam da me proučava, da smišlja način na koji će me najbolje nacrtati. Gledao me u oči dugo, kao da je htio proniknuti u moju dušu. Osjetila sam i da je moje srce od tog pogleda počelo brže kucati. Nisam to dosad osjetila i pitala sam se zašto me tako gleda. I što se to sa mnom događa.
Slaven, koji je stajao pokraj mene, srećom nije osjetio moju uznemirenost. Ja pak nikad neću zaboraviti način na koji me Darko malo poslije pozdravio.
– Nadam se da ćemo se opet vidjeti – rekao je dok je moju ruku nekoliko sekundi držao u svojoj. Trnci su mi prošli cijelim tijelom.
Nešto se dogodilo među nama, jako je zaiskrilo, osjetili smo to oboje. Bila je to ona kobna privlačnost za koju kažu da se dogodi samo jednom u životu. Nisam tada razmišljala o tome kako baš tako velike strasti obično ružno završavaju.
Iste večeri, dok se Slaven zabavljao na računalu, nervozno sam šetala po sobi i osjećala se kao miš ulovljen u klopci. Bila sam razdražljiva te sam htjela izaći van. Učinila sam to pod izgovorom da trebam nahraniti psa. Iako je već bila noć, krenula sam u šetnju. Kao da me vodila neka neobjašnjiva, jaka sila, hodala sam prema mjestu gdje me je Darko slikao. Još je bio tamo.
Kad me spazio, nasmijao se i odmah krenuo prema meni.
– Nadao sam se da ćeš doći – rekao je prisno kao da se znamo godinama.
– Željela sam malo prošetati – rekla sam nespretno.
Nasmijao se te sam shvatila da mi ne vjeruje, ali to nije bilo važno. Kao da je samo mene čekao, odmah je pospremio sve slike i odnio ih u auto.
– Sad možemo kamo god želiš – rekao je.
Počeli smo razgovarati kao dva stara prijatelja i zajedno nastavili šetnju uz more. Govorio mi je o sebi, a nakon deset minuta imala sam osjećaj da ga poznajem godinama. Iako mu je život bio prilično buran i zbrkan, iako je bio tip osobe koju se ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep, shvatila sam da me neodoljivo privlači. Svaka njegova riječ odavala je da je riječ o pustolovu, ali nisam htjela razmišljati o posljedicama, o svemu što će uslijediti.
Nikada dotad nisam osjetila tako snažnu, neodoljivu, iracionalnu želju za muškarcem. Pozvao me da nastavimo razgovarati u obližnjem kafiću, a ja sam rado prihvatila poziv. Sjeli smo za stol u kutu. Darko je ubrzo počeo svoje prste provlačiti kroz moju kosu, a svoju je nogu priljubio uz moju. Rekla sam kako se moram vratiti kući jer me Slaven čeka, ali nisam ustala i izišla iz kafića. Shvatio je i Darko što zapravo želim, pa je prislonio svoje usne uz moje tako strastveno da mi se od siline osjećaja zavrtjelo u glavi.
Razum u meni posljednjim je snagama govorio da odem. Znala sam da moram pobjeći jer bih inače mogla izgubiti glavu za njim. To sam i učinila. Doslovce sam otrčala iz kafića, a kad sam ušla u kuću, naslonila sam se leđima na ulazna vrata i razmišljala. S jedne strane bilo me sram, jer to što sam učinila nije bilo lijepo niti pošteno prema Slavenu. S druge pak strane, nikada dotad nisam osjetila takvu sreću, zanos, strast.
Skupila sam snagu i ušla u sobu k Slavenu. Još je bio za računalom.
– Gdje si bila? – pitao me ne dižući glavu s ekrana.
– Prošetala sam malo uz more. Tako je lijepa noć – odgovorila sam.
Bila sam sretna što me nije pogledao, jer ne bih imala snage uzvratiti mu pogled. Već me pekla savjest i da sam mu pogledala u oči, sigurno bi znao da nije posrijedi bila obična šetnja. No želja za Darkom bila je jača od osjećaja krivnje i od tada sam još nekoliko večeri pranašla izgovor da sama iziđem iz kuće. Izgubila sam glavu za njim. Učinio je da se osjećam kao neodoljiva žena, najpoželjnija na svijetu, jedna od onih koje su muškarcima fatalne.
Vodili smo ljubav dugo i strastveno, a pritom nismo birali ni mjesto ni vrijeme. Najčešće smo bili u njegovoj sobi, no znali smo se zanijeti i na plaži i u obližnjem parku. Za mene kao da u to vrijeme nije postojao nitko drugi osim njega.
Slaven mi nije bio ni u primisli. Sjetila bih ga se tek kad bih skrivećki ulazila u našu kuću i bilo me uistinu sram. Darko mi je ponavljao kako njegov život nije imao smisla dok me nije sreo i kako me nikad neće pustiti da odem. Tražio je da se rastanem, da ostavim muža i zauvijek ostanem s njim. Nisam na to mogla pristati. Negdje u dubini duše bila sam svjesna da to neće dugo trajati, a tada bismo sve troje bili nesretni.
Slaven je brzo primijetio kako sam se udaljila od njega, kako sam po cijele dane zamišljena i kako navečer često izbivam iz kuće. Pitao me što se događa. Umjesto da budem poput onih koji prijevaru nikad ne bi priznali, ja sam učinila suprotno. Učinila sam najgluplju stvar koju sam mogla: rekla sam mu istinu.
Naravno da je bio zatečen, jer od mene je mogao očekivati sve drugo osim nevjere. Bio je toliko šokiran da nije znao što bi mi rekao, kako se ponašao, a moje su ga riječi silno zaboljele. Nije to ni pokušao skriti. Pognuo je glavu i šutio. Imala sam dojam kako očekuje da ću reći kako sve to nije istina, da se između nas dvoje ništa nije ispriječilo.
Bolio me je način na koji me gledao, s tako mnogo patnje za koju sam ja bila kriva, ali nisam mu mogla lagati. Naivno sam mislila kako bi bilo mnogo gore pretvarati se da i dalje volim samo njega kad to više nije istina.
Od tada, kad sam se i ja suočila s mogućnošću da bih nepovratno mogla izgubiti muža, avantura s Darkom učinila mi se nečim što nisam trebala učiniti. Darko je bio poput iznenadnog svjetla koje me zaslijepilo, ali nisam zbog toga htjela svoj brak dovesti u pitanje.
Zašto sam to učinila? Je li i moj brak upao u monotoniju kroz koju su prolazile sve moje prijateljice? Nikad više na taj način neću osvježavati svoj brak, prekorila sam samu sebe.
Tada sam u suzama obećala Slavenu da Darka nikad više neću ni pogledati, a kamoli se s njime sastati. Nadala sam se da će naša ljubav biti jača, da će mi moći oprostiti.
– Nisam te htjela povrijediti, ali blio je jače od mene. Učinila sam glupost, ponijela se kao tinejdžerica, ali ti si moja jedina prava ljubav. Možeš li mi oprostiti? – molila sam ga.
– Zašto si onda to učinila? Jesi li svjesna što si učinila? – Slaven nije mogao prihvatiti to što mu se dogodilo niti olako prijeći preko svega.
– Ne znam, nisam razmišljala … – bila sam očajna jer sam shvatila da bi moj čin mogao imati kobne posljedice za nas dvoje. Tek sada postalo mi je jasno da bi Slaven mogao otići bez obzira na sve lijepe zajedničke godine.
Dan poslije ipak sam otišla Darku želeći mu reći kako se između nas dvoje nikad više ništa ne smije dogoditi, kako se ne želim ni sastati s njime. Na sve me je načine pokušao odgovoriti od moje odluke. Govorio mi je kako je naša ljubav prava, a to sa Slavenom samo dugogodišnja navika.
Zbunio me, jer srce je ponovno jako zalupalo. Shvatila sam tada da se sama sa sobom trebam dogovoriti. Ponajviše to da bih sa svojih četrdeset godina trebala znati razlikovati ljubav od strasti i jake privlačnosti. Darko nije dopuštao da o našoj kratkoj vezi govorim samo kao o fizičkoj privlačnosti, nego je uporno ponavljao kako njegov život bez mene više neće imati nikakva smisla. Bilo mi je teško ostaviti ga, okrenuti se i otići znajući da ga nikad više neću vidjeti. Ipak sam to učinila, jer je bilo najpametnije za sve nas.
Darko se nije lako pomirio s time. Sljedeće mi je večeri pozvonio na vrata. Slaven je otvorio vrata, a ja sam iz kuhinje slušala njihov neugodan razgovor. Darko nipošto nije htio prihvatiti razlaz te je došao da me odvede. Predbacivao je Slavenu kako nije u stanju zadržati vlastitu ženu, a ovaj je njemu govorio kako uništava tuđe brakove jer nije u stanju zasnovati svoj. Darko je htio na silu ući u kuću ne bi li me vidio, a Slaven mu nije dopustio. Počeli su se jako svađati te sam se pitala hoće li se dogoditi tučnjava.
A ja? Stajala sam u kuhinji rastrgana između osjećaja koje sam gajila prema obojici. Darko nije htio otići, pa mi je Slaven ljutito dobacio:
– Izvoli, ti odluči i neka to bude zauvijek!
Nisam mogla. Umjesto da nešto kažem bilo kojem od njih, zaplakala sam i otrčala u spavaću sobu. Zaključala sam se, legla na krevet i grozničavo razmišljala o posljedicama svoga nesmotrenog čina. Unijela sam nemir u vlastito srce, a što je još gore, povrijedila sam ih obojicu.
Nakon što je moj muž ipak izbacio Darka iz našeg dvorišta, zalupao je na vrata naše sobe i viknuo:
– Odlazim! Ne mogu ovako, sve je tako bolno. Razdvojimo se jedno vrijeme, a poslije ćemo vidjeti – rekao je, a ja sam znala da odlazi zauvijek.
Brzo je pobacao svdje stvari u kovčeg i otišao. Sljedeći tjedan iščekivala sam njegov poziv, no to se nije dogodilo. Darko je, naprotiv, zvao svakih pola sata moleći me da se nađemo i razgovaramo još jednom. U toj bolnoj tišini i iščekivanju Slavenova povratka, shvatila sam da sam učinila glupost i da mi Darko uistinu ništa ne znači. Da bih sama sebi olakšala to mučenje, spakirala sam stvari, vratila se kući i ranije počela raditi.
– Što ti se dogodilo? – pitala je Vesna čim me ugledala.
Bila sam previše iscrpljena jer sam tih dana malo spavala. Mučio me osjećaj krivnje, brak mi se raspada zbog moje nepromišljenosti. Više od toga boljela me pomisao na Slavena. Znala sam što sada prolazi i kako se osjeća. Nisam mogla podnijeti činjenicu da je zbog mene nesretan.
Umjesto da joj odgovorim, počela sam plakati te je Vesna odmah shvatila kako se dogodilo nešto uistinu ružno. Nježno me zagrlila želeći mi pokazati kako se mogu osloniti na nju. Bila sam joj zahvalna na tom činu, na njezinu prijateljstvu, jer baš mi je topla prijateljska riječ sada bila najpotrebnija.
Otišle smo na kavu te sam joj potanko ispričala što sam učinila. Priznala sam i njoj i sebi kako je Slaven jedini muškarac kojeg volim i kojeg ću svim srcem voljeti cijeli svoj život.
– Zašto ga ne nazoveš? Ti si sve skrivila pa je red da poduzmeš prvi korak, da ga potražiš.
– Ne mogu to učiniti. Strah me je da će mi reći kako me nikad više ne želi vidjeti – rekla sam pognute glave.
– Znaš koliko te voli i sigurna sam da će razumjeti, da će ti oprostiti. Malo-pomalo sve će se zaboraviti i vratiti na staro – tješila me Vesna.
– Kako vratiti povjerenje? Kako sam mu mogla učiniti takvo što! Kad bih samo mogla vratiti vrijeme unatrag … – iskreno sam se kajala.
– Kad bi se vrijeme moglo vratiti, svi bismo mnogo toga promijenili. Međutim, ne može se vratiti, ali zato Slavena možeš potražiti. Moraš pokušati još jednom – i dalje me nagovarala.
Na kraju našeg razgovora osjećala sam se bolje. Vesna me uspjela uvjeriti da nije sve izgubljeno, a ni tako crno kako mi se čini. Predložila je da sutradan navečer dođem k njoj na večeru i da tamo u mirnijoj atmosferi nastavimo razgovor.
– Rado, ali ako se Slaven javi, a mene ne bude kod kuće, mislit će da sam s Darkom – dvojila sam prihvatiti njezin poziv odbiti.
– Ako dosad nije nazvao, onda i neće. Vidimo se sutra navečer – zaključila je, a ja sam kimnula glavom.
Nažalost, ni večera kod Vesne nije uspjela nadvladati moju depresiju. Ne bi li me malo razveselila, pozvala je nekoliko prijatelja, a ja sam se, očekujući razgovor samo s njom, osjećala nelagodno. Odmah nakon jela ustala sam i rekla kako se ne osjećam dobro i da želim kući. Njoj sam na vratima šapnula kako želim biti kući ako Slaven ipak nazove.
Nije nazvao. Telefon i dalje nije zvonio, a baš je ta tišina bila bolno nepodnošljiva. Dala je prostora sjećanjima o početku naše veze koja su opet isplivala na površinu, jača i bolnija nego ikad. Posebno ovih dana s tugom sam se sjećala kako je od prvog trenutka među nama bilo sve idilično. Sada sam ležala na krevetu, gledala u strop i sanjarila o našemu prvom susretu, o vremenu kad je sve počelo.
Dok sam studirala, dijelila sam stan s Kristinom, vrlo samouvjerenom djevojkom. Iako nisam bila poput nje, bile smo bliske i jedna drugoj ništa nismo tajile. Priznala sam joj da mi se Slaven sviđa, ali da ne znam kako se upoznati s njime, kako mu prići. Nisam znala što da učinim da ga zainteresiram za sebe, a Kristina mi je obećala pomoći.
Sjedile smo između dvaju predavanja u našem omiljenom kafiću kad je ušao.
– Eto ti prilike – rekla je moja prijateljica, a kad je vidjela kako sva drhtim, upitala je: – Čega se bojiš?
– Tebi je sve tako lako, ali nisu svi poput tebe. Meni je moja sramežljivost neopisiv problem – rekla sam.
Kristina je preuzela stvar u svoje ruke. Ustala je, otišla do šanka naručiti još jedno piće i onako usput upitala ga:
– I ti ovdje studiraš? Kad joj je kimnuo glavom, nastavila je razgovor:
– Da, poznat si mi. Mora da sam te vidjela na nekom od predavanja. Želiš li nam se pridružiti? – pozvala ga je za naš stol i ubrzo smo nas troje ugodno razgovarali o studiju.
– Bože, kako vrijeme prolazi! Kasnim već pola sata – uzviknula je Kristina nakon što je pogledala na sat i odjurila iz kafića.
Slaven i ja ostali smo sami za stolom. Malo smo šutjeli, a onda je on svojim osmijehom probio led. Ponudio je da popijemo još jedno piće i upitao bih li navečer izašla s njim. Naravno da sam prihvatila poziv, a nakon te večeri nikad se više nišmo razdvojili. Do ovog trenutka.
Prestala sam plakati te sam počela razmišljati o tome što da učinim da naša priča ima drukčiji, ljepši kraj. Znala sam da moram nešto učiniti ne bih li spasila svoj brak, no nisam znala što. Ponoć je već bila prošla, a meni se nije spavalo. Nisam mogla čekati jutro da mu pozvonim na vrata i pokušam s njim razgovarati. Odjenula sam se, uzela ključeve od auta i izašla. Sa suzama u očima vozila sam prema stanu Slavenovih roditelja. Znala sam da je tamo.
Kad sam pozvonila, on mi je otvorio vrata. Bila sam iznenađena što u to doba još nije spavao, a i on je mene gledao s čuđenjem. Kao da nije mogao povjerovati da mu u to doba zvonim na vrata.
I ja sam bila neugodno iznenađena njegovim izgledom. Vidjelo se na njemu da je patio, brada mu je bila zapuštena, oči natekle, izgledao je poput čovjeka koji je izgubio volju za životom.
– Pokušala sam, ali moj život bez tebe nema nikakva smisla. Oprosti mi, molim te, za sve što si zbog mene pretrpio – izustila sam.
Nije ništa rekao te sam se uplašila da će mi zalupiti vratima ispred nosa. Umjesto toga, učinio je jedan korak prema meni i svoje usne spustio na moje.
– Već sam ti oprostio – rekao je nježno i uveo me u kuću.
Te noći ostali smo zajedno i samo se smješkali jedno drugome. Zaspali smo zagrljeni, a Darka nikad više nismo spomenuli. Kao da smo se prešutno dogovorili da tu ružnu epizodu zauvijek izbrišemo iz našeg života. Slaven i ja željeli smo natrag svoj život, sreću koju smo imali do tog kobnog ljeta.
Sada znam koliko je malo nedostajalo da sve izgubim. Ali znam i to da je cijeli život pred nama, da imam dovoljno vremena obasipati ga iz dana u dan svojom ljubavlju, pažnjom, uvjeravati ga kako je on jedini muškarac u mom životu.